Jesu li vas ikad nasamarili?

Nikada neću zaboraviti kada sam iz srednje škole došla na fakultet u Zagreb. Prilikom upoznavanja s našom metropolom bilo je neizostavno i upoznavanje ulične vibre, među kojima su bili neizostavni žicari. Uglavnom žene i djeca.

Kada smo izlazili iz menze na Cvjetnom, na uglu nedaleko od Vjesnika, uvijek su stajala djeca koja su molila za koju kunu. Uglavnom bi im se ljudi smilovali i dali im nekoliko kovanica jer ipak su to bila djeca. A kada si ih još vidio kako su slabo obučeni i kako su zmazani, htio ili ne htio, omekšalo ti se srce. To je bio jedan tip žicara.

Drugi tip žicara bile su mlađe ženske osobe koje su prodavale katoličke kalendare. Motale su se oko katedrale, užeg centra grada i oko glavnog autobusnog kolodvora. Kada si im odvrtio da nemaš sitno ili da nemaš novaca, u taj čas bi ti opsovale sve po spisku. Prvi put ti je bilo jako neugodno, a svaki idući put oguglaš na uvrede i shvatiš da to rade svakome na koga nalete.

Drugi malo poveći šok bio mi je dok sam te iste djevojke viđala na tramvajskim postajama na svojoj relaciji prema centru. Nikad neću zaboraviti kada je jedna od njih uzela popriličan bunt novčanica od 100 i 200 kuna ispred tramvaja i počela ih prebrojavati. Baš prekrasno, pomislila sam!

Nedugo nakon toga vidjela sam te iste djevojke kako su se počastile ručkom u restoranu u kojem sam bila i ja. Najprije žicaju, a potom jedu u restoranu. I još su k tome pola porcije ostavile nedirnute na tanjuru.

Treći tip žicara pak su bili oni koji su hodali između auta na semaforima, najčešće na štakama i s jednom nogom u gipsu. Svi oni imaju dobro uhodane poslove, više-manje iste rute na kojima ordiniraju i iste obrasce ponašanja. Ako ih vidiš prvi put u životu, vjerojatno ćeš im donekle povjerovati. Najžalosnije je da onda zbog takvih ljudi ne vjerujemo više nikome, pa čak ni onima kojima je stvarno potrebna pomoć.

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

49,208FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE