Jesmo li se spustili na zemlju?

Snijeg u proljeće, koronavirus, izolacija, potres te bosi ljudi, pacijenti i trudnice na ulicama. Vjerujem da nas nakon ovoga više ništa ne može iznenaditi. Sve što smo donedavno gledali na filmovima ili tamo negdje daleko počelo se događati kod nas. Što je tome razlog, mnogi se pitaju. No sada ni to više nije važno, nego ponašati se odgovorno i uskladu s uputama stožera i zdravstvenih djelatnika kako bi ovu krivu mogli što brže prebroditi. Zato ostanite doma koliko god se to teško činilo na prvi pogled.

Potres koji se dogodio u nedjelju ujutro koji smo osjetili i mi Međimurci, dobrano me prodrmao. Dok sam osjetila kako se trese moj krevet te kako se ljuljaju ormari i lujsteri, po prvi put sam shvatila koliko smo svi mi mali i nemoćni, potpuno bez kontrole nad cijelom situacijom. Bio je to trenutak koji me spustio na zemlju i to u svakom pogledu. Dramatičan trenutak u kojem sam pomislila da je svemu kraj. I hvala Bogu da nas nije pogodila puno veća nevolja.

Društvene mreže ovih dana vrve od komentara. Žalosti me što je puno komentara punih mržnje, vrijeđanja i omalovažavanja. Buljim u sve to i pitam se u kakve smo se ljude svi mi pretvorili. Gdje je nestalo empatije, suosjećanja i solidarnosti? Jesmo li zaboravili tko smo?

Jesmo li pretjerali sa stvarima koje posjedujemo? Imamo li previše kremica, cipela, automobila, odjeće, kuhinjskih aparata? Hoće li nas ova kriza izvesti na pravi put, na početak?

Svatko od nas nosi se sa stresom na svoj način. Netko kupuje deset kila brašna ili deset paketa wc papira jer ih to čini u tom trenutku sigurnim. Netko plače, netko izbija šale, netko meditira, netko u velikim količinama peče kolače ili kuha. Sve je to normalno, iako se čini nenormalno. Imajmo strpljenja i solidarnosti jedni prema drugima jer nije trenutak za ništa drugo.

Ostavi komentar