Jesmo li postali država žalopojka?

Bilo kuda da se okreneš stalno se netko žali i jadikuje. Dramimo oko svega. Od čekanja u redu, vožnje, birokracije, pa drame oko djece, dečka, muža, mame i tate, televizije, posla do osjećaja prema nekome ili nečemu. Sve se previše analizira. Zašto je netko nešto rekao? I u svemu tome tražimo dlaku u jajetu. Istina jest da na neke stvari u životu jednostavno ne možeš utjecati, no na našu sreću na mnogo njih itekako možeš. Jadikovanje nam u svemu tome neće previše koristiti.

Dobro je olakšati dušu i reći što te trenutno tišti u srcu, ali i u svemu tome treba imati mjeru. Kad mi netko po deseti put govori jedno te isto i konstantno se želi, dođe mi da glavom udarim u zid. Jedno je imati fazu žalovanja, a drugo je kad ti ta faza žalovanja postane cijeli tvoj život. Samo se žališ i žališ te sve druge oko sebe mrcvariš svojim žalopojkama umjesto da se pokreneš i nešto napraviš po tom pitanju, odnosno da se neugodna ili nepovoljna situacija promijeni. Pa neće to učiniti netko umjesto tebe. Sve to je na tebi.

Kada vidim da taj netko jednostavno ne želi riješiti svoj problem i dalje nastavlja u istom tonu, tada od njih bježim glavom bez obzira. Nemam više strpljenja slušati jedno te isto od ljudi koji krivce za svoje probleme pronalaze u drugima, a ne učine ništa da se riješi to pitanje.

Da ne mislite da u životu nemam crne minute, naravno, imam ih, kao i svi ostali, ali uvijek pokušavam u svemu pronaći svijetlu točku. Inspiraciju pronalazim u životima ljudi koji su iz naizgled bezizlaznih situacija pronašli snagu za dalje i nisu dali ničemu i nikome da ih odvuče na dno. Takvih ljudi ima zaista puno oko nas, samo se treba osvrnuti oko sebe.

Ostavi komentar