Nakon Petra Graše koji je nastupio 6. ožujka 2020. godine u GOC-u, protekli smo vikend konačno dočekali koncert Doris Dragović. Iako sam malo i osjetila anksioznost prilikom ulaska u prepunu i krcatu dvoranu Graditeljske škole u Čakovcu, bilo je to i svojevrsno uzbuđenje jer nisam bila na koncertu dvije godine.
Korone kao da nije bilo, osim što su nas na ulasku pitali za covid-potvrde. Sve ostalo bilo je po starom. More ljudi koji su uzbuđeno čekali da Doris stigne na pozornicu i počne pjevati. Baš je bilo dobro. Otvorila je koncert Marijom Magdalenom, a završila s pjesmom Željo moja. U međuvremenu joj se na pozornici pridružio i Jacques Houdek s kojim je otpjevala duet.
Cijeli ugođaj i doživljaj bio je baš taman. Čak i meni, koja po koncertima više-manje hodam po službenoj dužnosti, no ovo mi je bio i gušt. Moram primijetiti i kakvu je energiju Doris prenijela na publiku. Razmišljala sam je li ovo sve zato što smo stvarno željni svega ili bi se dogodilo i bez ove brutalne korona-stanke od dviju godina.
Mislim da bi bilo dobro, no ne ovako. To je kao dok se odrekneš slatkoga na neko vrijeme i onda nakon dužeg vremena pojedeš neku finu tortu. Bude baš drugačiji užitak. Tako mislim da je bilo i sad na koncertu. Svi su bili uzbuđeni kao malo dijete kad dobije novu igračku.
U subotu u gradu slična scena. Prekrasan sunčani, topli proljetni dan izmamio nas je kao guštere na sunce. Doslovno se nije moglo hodati od gužve, a da ne kažem da se tražilo i čekalo na mjesto za kavu. Terase su bilo pune, a konobari su radili kao mravići. Imam osjećaj da je pandemiji možda i kraj.
