Suvremene međimurske plesove koreografirali su narodni koreografi nakon Drugog svjetskog rata, ponajprije Jela Pavčec iz Preloga, Mijo Novak iz Donje Dubrave, Leonard Žnidarić iz Nedelišća i Florijan Andrašec iz Dekanovca, a kasnije i drugi. Plesovi su koreografirani za nastupe, odnosno pozornicu.
Današnji istraživači međimurskog folklora stoga postavljaju pitanje jesu li ti plesovi zbog toga izvorni, kakvim ih danas smatramo. Naši najpoznatiji stručnjaci smatraju da je zbog interakcije međimurske popevke i plesa kao dijela mentaliteta i života ljudi u Međimurju danas gotovo nemoguće odvojiti što je izvorno, od onoga što nije. Razlog nemogućnosti odvajanja je genijalan spoj međimurske popevke i plesnih fraza, za što su, čini se, zaslužni narodni koreografi.
No jesu li narodni koreografi Međimurja bili tako genijalni umjetnici da su nam doista ostavili bezvremenske narodne plesove i popevke, koji su danas zaštićeni na najvišoj razini i kako su to napravili? Isto pitanje na drugi način glasi: koliko su se znali koristiti sjećanjima starih?
Pitanju izvornosti međimurskih plesova stoga odmah pripada i pitanje o kontinuitetu ili diskontinuitetu, je li stvarno postojao zaborav starih međimurskih plesova.
U zaborav plesa u Međimurju u prošlim stoljećima doista treba sumnjati. Iako nedostaju stari zapisi, i danas primjera ima podosta. Tako na primjer istraživači folklora smatraju da su tri udaraca nogom u tlo u popevki i plesu „Turki robe zelenu dobravu“ zapravo zaboravljeni magijski pozivi na što bolji urod ljetine, što se pak povezuje s neolitikom.
Da se nekad plesalo u Međimurju zapisao je još pavlin Josip Bedeković 1752. godine, zatim priločki svećenik i preporoditelj Stjepan Mlinarić 1834.godine, Ivan Kukuljević Sakcinski 1862. godine i drugi u novije doba. Ranijih zapisa jednostavno nema.
Čini se da je najstariji zapis o plesu ostavio Herodot koji spominje „ples jarebice“ koji su plesali sljedbenici boga Hefesta u Grčkoj u petom stoljeću prije Krista. Dio istraživača smatra da je ples jarebice preuzet iz napredne Vučedolske kulture tri tisućljeća prije Krista. Poznata jarebica bila je simbol boga Hefesta koju danas zovu i Vučedolska golubica. Naime, kovači su u davnini oboljevali od isparavanja te postajali hromi, a jarebica je često stajala na jednoj nozi, što je samo dio simbolike.
Da se vratimo našim narodnim koreografima. Da nisu pitali stare za sačuvano znanje o međimurskim plesu i popevki, nikad ne bi bili tako uspješni. Nisu oni ni iz čega izmislili nove plesove, već nadogradili svoje znanje na temeljima mnogih neznanih prije njih.
