Prvi krug predsjedničkih izbora je iza nas. Još jednom se pokazalo kako mainstream politika i dalje ostaje najvažnija na hrvatskoj političkoj sceni pa ni ovaj put nije bilo iznenađenja. Većina građana, posebice onih običnih, kako se kod nas udomaćilo reći “malih ljudi”, (iako za mene nitko nije “mali ili veliki”, već il je čovjek ili nije) očito ne želi neke dublje promjene, tako da je pitanje imaju li nakon ovih izbora uopće pravo jadikovati i govoriti “kako ništa nije dobro” i da treba nešto mijenjati.
Glasa se i dalje najviše za HDZ ili SDP, što znači da je više od milijun ljudi zadovoljno kako oni i njihovi partneri obnašaju zadnjih 29 godina vlast. Većina ljudi poručuje time da se u Hrvatskoj zapravo jako dobro živi i da su zadovoljni s ovakvom državom i društvom.
Kad se k tome doda onih gotovo 50 posto koji nisu glasovali, a sigurno među njima ima jako puno onih koji su glasni posebice na društvenim mrežama, ali istovremeno im je teško ustati iz fotelje ili kauča i iskoristiti najvažnije demokratsko pravo da biraju, to znači da dvije trećine naših ljudi niti ne priželjkuje nekakve promjene. Stoga nije čudno da običan mali čovjek ima državu upravo onakvu kakvu zaslužuje.
Da ne ispadne da sam previše kritičan prema izboru većine kada su u pitanju ovi predsjednički izbori, također treba reći, da još uvijek na našoj političkoj sceni, nema nekakve opcije koja bi snažnije zagrebla puno dublje kako bi krenule reforme. Prvenstveno uz pomoć onih koji realnije govore od političara što bi trebalo učiniti za boljitak zemlje i imaju mogućnosti (čitaj novce) da organiziraju i podrže tako nešto. I da se država i društvo naprave istinski liberalnijim i progresivnijim, posebice u ekonomskom smislu.
Miroslav Škoro i ekipa koja ga okružuje sigurno nije opcija koja bi ponudila tako nešto, već čini se, interesna skupina ljudi kojoj je desničarenje i nacionalizam zapravo samo alat za osvajanje političkih pozicija koje trenutačno drže neki drugi na tom spektru. Kako bi ih zamijenili i nastavili po istom ili još gore, kad je u pitanju državna i sve druge proračunske kase.
Stoga ljudi kad biraju između Zokija i Kolinde, onda glasaju uglavnom protiv nekoga od njih dvoje, odnosno kao što kažu neki analitičari “biraju manje zlo”. Ne glasa se za neku (pre)veliku promjenu koja se priželjkuje.
Milanović je mogao Hrvatsku učiniti boljom odmah kada je kao premijer preuzeo vlast. Ali umjesto da zemlju povede prema naprijed, kao što su krenule mnoge zemlje bivšeg “istočnog bloka”, odgodio je sve reforme i danas se izvlači “na krizu”. Na krizu koja kod nas gotovo pa nikad nije prošla, dok su drugi napravili promjene i krenuli naprijed. Pretekli su nas u ovih šest-sedam godina svi u EU. Umjesto da danas bude špic hrvatske politike, sada se opet mora dokazivati da je bolji od HDZ-a.
Hoće li mu to uspjeti ostaje za vidjeti. Ima sreću što nasuprot nema Miroslava Škoru koji bi sigurno puno bolje mobilizirao sve one koji vuku desno, kao i one kojima se dopadaju populisti bez pokrića, koji često nude rješenja koja zapravo to nisu.
Kolinda Grabar Kitarović za njega je puno bolji izbor političkog protivnika u drugom krugu, posebice ako dođe do sučeljavanja. Ako se to ipak ne dogodi, teško da neće opet kiksati u svojim nastupima, a poznato je da kvalitetan protivnik, svaki kiks nemilosrdno kažnjava.
Ostaje za vidjeti što će se dogoditi 5. siječnja i koja će od dvije već uglavnom poznate političke opcije prevladati.
Međutim, za neki ozbiljan korak naprijed, zaista je prava šteta što kod nas nikako da prevlada neka treća opcija, čije glavne poruke nose kandidati kao što su to na ovim izborima bili: Dario Juričan, Dalija Orešković i Dejan Kovač.
Druga pak je mogućnost da konačno HDZ ili SDP za bolju budućnost umjesto vlastitih podobnih kadrova u upravljačke strukture, konačno uključe veći broj nezavisnih stručnjaka iz različitih područja, jer samo to može garantirati da će se početi nešto mijenjati. Za sada takvih najava nažalost nema, iako ih ja osobno priželjkujem, jer ne vidim neku drugu mogućnost u narednih pet godina. Ako se to ne dogodi, neće biti dobro.
Za Novu 2020. godinu, želim vam svima zdravlja i sreće, što više obiteljskog i prijateljskog veselja i uživanja i naravno malo više pozitive i optimizma. Svijet je danas puno bolje mjesto za život nego jučer, što ne znači da ne može biti još bolje. Živjeli!
