Javni diskurs o temama koje se tiču života svih građana je izuzetno bitan budući da samo kvalitetnom javnom komunikacijom možemo otvoriti mogućnost da se jednog dana dogode korjenite promjene koje su nam potrebne. Hrvatski građani danas nažalost nisu svjesni svoje prave vrijednosti. Osjećaju nepravdu, premalu plaću, neučinkovitost sustava i korupciju na svakom koraku, ali ne znaju niti pravi razlog tome niti su svjesni razmjera toga.
A isto je zbog toga što u prvom redu nisu svjesni koliko oni sami vrijede svojim poslodavcima i to bez obzira da li rade u javnom ili privatnom sektoru.
Većina građana kada govori o plaći misli samo na onaj iznos koji svaki mjesec dobije na svoj tekući račun, na neto plaću. Kada se u Hrvatskoj govori o poželjnoj plaći tada se najčešće spominje iznos od 1000 eura, ali s obzirom na to da još uvijek nismo u europskoj monetarnoj uniji, to je zapravo 7500 kn te tko ima takvu plaću i radno vrijeme bez prekovremenih sati i većih stresnih poslovnih situacija, rijetko kada se buni. No, uz tu plaću se kod radnika izuzetno često isplaćuju i putni troškovi za prijevoz na posao, koji iznos radnik potroši kako bi došao na posao. Uz to je, po novome, moguće i da radnik dobiva na primjer, 400 kn mjesečno neoporezivo za prehranu na poslu, čime poslodavac pokriva troškove prehrane radnika za vrijeme radnog vremena. No, to sve je onaj dio koji radnik dobiva direktno na svoj račun, dok onaj drugi dio svoje plaće koji radnik doista zaradi nikada niti ne vidi, niti o tom novcu ne razmišlja. No, kod neto plaće od 7500 kuna, ukupni trošak plaće, s uračunatim prijevozom od 600 kuna mjesečno i 400 kn troška prehrane radnika iznosi oko 13.600 kn! Što znači da poslodavac uplaćuje radniku na njegov račun mjesečno 8500 kn, ali još 5100 kn uplaćuje u državni proračun na ime zdravstvenog i mirovinskog osiguranja i poreza na dohodak!
Možemo li mi svi, kao radnici, zamisliti da samostalno raspolažemo s 13.600 kn mjesečno, te da putem trajnog naloga u banci plaćamo i trošak svojeg mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, slično kao što svaki mjesec plaćamo režije ili kredite? Možemo li zamisliti situaciju da ako ne platimo taj isti iznos da nas država i njezini represivni organi kažnjavaju i ovršavaju za neplaćanje obveza prema njoj? Bismo li našu dragu „majku državu” gledali istim očima kada bismo upravo „njoj” morali svaki mjesec uplaćivati 40 posto naših ukupnih prihoda? Bismo li se onda osvijestili i shvatili koliko imamo skupu državu? Da li bismo tada i dalje vjerovali kada bi nam se reklo da je nešto „država platila” ili bismo se sjetili da svaki mjesec izdvajamo svojih vlastitih 5.000 kn za državu koja nam ne pruža adekvatnu zdravstvenu zaštitu ili neke državne administrativne usluge? Bismo li tada mogli zaboraviti na korupcijske afere vlasti s mislima da je to „ionako samo tuđi novac” kada bismo znali da samo u godini dana svojeg rada plaćamo u državni proračun samo iz svoje vlastite plaće više od 60.000 kuna? Biste li onda poželjeli promijeniti zdravstveno osiguranje i plaćati ga onoj osiguravajućoj kući koja će se potruditi da imamo najbolju zdravstvenu skrb?
Jer HZZO je ništa drugo nego državno zdravstveno osiguranje. Biste li onda umjesto u fond generacijske solidarnosti za mirovine već postojećih umirovljenika, željeli taj isti novac maksimalno ostaviti u nekoj vlastitoj štednji? Biste li tada konačno shvatili koliko nas košta sama država?
Ponekad se kaže da previše slobode nije dobro. No, zasigurno niti život u ovakvoj zarobljenoj državi nije dobar. Hrvatskim građanima, dakle, u prvom redu treba jedan novi oblik slobode. I to slobode samostalnog odlučivanja i raspolaganja vlastitim novcem. Svaki radnik bi trebao dobiti svoju bruto plaću i sam s njome raspolagati. I pri tome se ne smije sumnjati u ničiji zdravi razum. I nepismeni su prije stotinu godina znali vrijednost novca, isto kao što i danas mnogi neuki ljudi redovito znaju plaćati i podmirivati svoje obveze, režije i životne troškove. Građani moraju imati mogućnost da mogu sami odlučiti što će učiniti sa svojim novcem. Ne mora za nas „država” raditi ništa što ne želimo.
