Insajderi i autsajderi!

Jedan od naših najvećih problema su naši zakoni. Dugo treba da se donesu, nisu dorečeni, često se mijenjaju, uvijek postoje nekakve rupe, ne zna se tko bi ih trebao provoditi, uglavnom često su onakvi kakvi ne bi smjeli biti.

Stoga nije čudno da ih svatko tumači kako mu paše, traže se rupe kako bi svatko mogao biti u pravu u situaciji kada je stani-pani. I to nije problem samo kod običnog građanina ili poduzetnika kada se istih (ne)pridržavaju, već i kod državnih tijela koja vrlo često tijekom njihove primjene kada nešto (ne)piše mogu postupati ovako ili onako. Tako dolazimo do prakse koja je sasvim drugačija u Međimurskoj županiji, nego primjerice u Zadarskoj.

Sve to stvara pravnu nesigurnost koja je posebice nepojmljiva strancima kojima nije jasno kako nešto vrijedi danas i ovdje, a sutra ne vrijede negdje drugdje.

Međutim, najgore je kad zakoni i podzakonski akti daju mogućnost da se uspostavi neki sustav u kojem će se znati “što, kako i zašto”, međutim zbog inertnosti i neučinkovitosti zaposlenih u javnim službama to se ne događa. Upravo o tome pišemo i upozoravamo u našim temama koje obrađujemo, pa tako i u ovoj aktualnoj “o vaučerima” na susjednoj stranici.

Za razliku od privatnog sektora gdje se traži inicijativa, poduzetnost i što veća produktivnost na svakom radnom mjestu bez čega nema napretka, razvoja i povećanja prihoda firme, u javnom svi čekaju da im netko nešto “naredi” da rade, jer inače su bez problema spremni ako treba mjesecima isključivo “dolaziti na posao”.

Naravno da nisu svi isti, ima jako puno vrijednih i sposobnih ljudi u državnim i javnim službama i tvrtkama, ali jednostavno često zbog toga jer nema kvalitetnog sustava ocjenjivanja učinkovitosti u istom su košu kao i oni koji ne rade ništa ili vrlo malo.

Ono što je najgore i oni koji rade duplo u državnom sektoru, jer njihov kolega ne radi ništa, ne usude se reči svojem pretpostavljenom, jer se boje da ne bi nastradali umjesto njega.

Održava se tako status quo kojem jednom kad upadneš postaješ insajder koji se svim silama bori da im neki autsajder ne bi poremetio ritam djelovanja.

Bilo kakve promjene takvog sustava doživljavaju snažne otpore koje predvode oni koji se boje da bi mogli završiti na tržištu rada u kojem nije važno samo kakvu diplomu imaš, već što i kako znaš raditi svoj posao.

Promjene koje su se trebale dogoditi u javnim službama nikako da se dogode, ali nažalost nema ni nagovještaja da će se tako brzo dogoditi. Primjerice mnogi bi u javnom sektoru već otpali samo da smo znali što hoćemo i primjerice kao prioritet pri uzimanju EU sredstava postavili informatizaciju i digitalizaciju svih mogućih službi i usluga javne uprave.

Tih nekoliko milijardi koje smo uzeli često trošimo na nekakve “soft” projekte bez budućnosti, umjesto da se najprije promijenio i modernizirao hardware i software svih javnih službi i institucija.

Da smo primjerice uložili silne milijarde koje su otišle u brodogradilišta u sudstvo, DORH i policiju kako bi se tamo našli najbolji mogući pravni i svi drugi stručnjaci koji će bdjeti nad pravnom sigurnošću, borbom protiv korupcije i najtežeg kriminala sada bi imali pravnu sigurnost na osnovu koje bi uhićenja imala smisla, jer bi dovela do brzih i pravednih presuda.

Ovako je sve što se primjerice događalo oko Agrokora ili sada oko Uljanika, samo predstava za javnost političkih insajdera koji ne dopuštaju da im tamo neki sposobni i profesionalni remete stanje stvari. Svi oni koji se ne žele povinovati njima i njihovom tumačenju kako treba funkcionirati u tom sustavu postaju autsajderi s kojima će se možda u četiri oko razgovarati lijepo i razumno, ali odluke koje se donose sasvim su suprotne, isključivo u korist onih koji su dio njihove kaste.

Sve može propasti u našoj državi, samo ne smiju propasti insajderi iz javnog sektora. Za njih uvijek mora biti, iako se namirivali haračom i ovrhama od svih onih koji su za njih autsajderi i ukras demokracije koju imamo.

Ostavi komentar