Što ne znamo, to ne boli. Ako ne mjerimo, tada ne postoji. Dan danas nismo otkrili koje su otrovne čestice završile u zraku, zemlji i vodi nakon što je gorjela plastika u Totovcu. Znamo da se opasni furani i dioksini nisu mjerili.
Ne znamo intenzitet zagađenja od smeća koje Međimurci štedeći na grijanju spale u svojim pećima. Ne znamo razinu zagađenja zbog ispušnih plinova iz motornih vozila.
Sve to zagađenje nije ničija briga, a nečiji rak je njegov osobni problem. Postali smo čudna kombinacija individualne i kolektivne neodgovornosti. Javne ustanove čija je zadaća briga za zdravlje segmentirano brinu o posljedicama. Istražujući tko mjeri razinu zagađenja od ispušnih plinova, otkrili smo da to nije ničija zadaća.
Kao da sagledavanje problema u cjelini više nije ničiji posao. Iznenadila sam se čitajući stari tekst iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U društvu koje po današnjim kriterijima nije tržišno, ni liberalno, razmišljalo se istodobno i tržišno i socijalno i široko. Toliko vremena iza nas, a toliko širih razmišljanja. Mučio ih je problem radnika s malim plaćama (u tekstilu) koji zbog toga nadopunjuju prihode radom na zemlji i uz to na posao putuju iz sela u grad. U “netržišnim uvjetima” mučio ih čisto tržišni problem.- “Radnik koji nije izričito vezan za svoju proizvodnju, ne može se u potpunosti posvetiti svom poslu, manji su efekti rada za strojem, ako se radi i kod kuće. Dolazi do problema u kvaliteti rada, a ako još i svakodnevno putuje do posla po lošem vremenu živi u znatno težim uvjetima”.
Tko danas u Međimurju razmišlja tako široko? U onom vremenu idu i korak dalje s proaktivnim rješenjima. Da bi radnici bili produktivniji rješenje vide u podizanju kvalitete života u intenzivnoj stambenoj izgradnji, davanju individualnih stambenih kredita i organiziranju javnog prijevoza.
Ovaj primjer pokazuje da se tada razmišljalo široko. Ključni nedostatak sadašnjeg društva je nedostatak širokog razmišljanja. Umjesto toga bavimo sitnicama, bižuterijom. Na političkoj razini lovom na hvatanje političara s prstima u pekmezu. Nakon što se javnost nasladi s njihovim javnim poniženjem, ništa se ne dogodi. Jedne istjeraju iz smočnice, a drugi uđu u nju i nadaju se da ih nitko neće vidjeti kad budu gurali prste u pekmez. Nismo odgojili generacije svjesne da se ne guraju prsti u pekmez. Rezultat su neodgovorni nevaljalci na svim razinama.
