Manjak radnika u profitabilnim djelatnostima posljednjih godina je postao među najvećim problemima u državi. I kao što smo još prije pet ili više godina raspravljali o velikom broju nezaposlenih, pri čemu su i vodeći nacionalni portali znali iz dana u dan prebrojavati broj nezaposlenih na burzi rada, tako danas brojimo one koji su ili već otišli iz države u potrazi za poslom ili pak one koji su ostali živjeti na račun države, bilo da se radi o korisnicima različitih naknada i pomoći, a ne rade, bilo da se radi o onima koji imaju radno mjesto, ali ne i posao.

Hrvatski građani, a nakon toga i cijela ekonomija, mora konačno početi razlikovati pojam „radno mjesto” od pojma „posao”. Naime, radno mjesto je pojam nastao u bivšem sistemu u kojemu se uvijek nekako našlo načina da svatko (tko je odan vladajućoj partiji) ima neka zajamčena primanja ili plaću svaki mjesec. Nauštrb današnjih generacija, za to isto su se uzimali nemali krediti i zaduživale nove generacije, kao da je novac dobiven od kreditora na poklon, kao da je to sve igra. U Hrvatskoj tako niti tada, ali niti danas, nikada nije postojala odgovornost vlasti prema novcu, nego samo potreba za zadovoljenjem trenutnih ili kratkotrajnih potreba vlasti i interesa. Nesvjesni ili ne želeći biti svjesni, vlastodršci su tako uništavali prosperitet vlastite djece koji su danas odrasli ljudi. No, ekonomija je živa stvarni previše dinamična da bi mogla biti stavljena u nečije trenutne kalupe i interese, što se pokazalo tijekom svih ovih proteklih godina postojanja naše države.

Tržište je tako posljednjih godina pokazalo da je globalno, dinamično i umreženo. S velikim iseljavanjem vjerojatno najproduktivnije i najsposobnije radne snage (budući da je i za iseljenje i premještanje radnog mjesta u inozemstvo trebalo imati hrabrosti), danas u Hrvatskoj tko hoće raditi, nađe posao. Ne radno mjesto, nego posao putem kojeg stvara novu vrijednost za cijelo društvo. Taj posao možda nije u okvirima željenog ili pak dio prvotne struke koju određeni građanin ima, ali omogućuje koliko toliko dostojanstven život. No, da bi i samim poslodavcima li i radnicima bilo bolje, potrebna je liberalizacija propisa koji se tiču radnih odnosa. S obzirom na to da građana, koji su voljni raditi po sadašnjim uvjetima kakvi su u našoj državi, očito nema, potrebno je omogućiti tržištu veću mobilnost i premještanje radnika od jednog poslodavca k drugome.

Svatko ima svoje afinitete i način rada, te je potrebno omogućiti i radnicima i poslodavcima lakše otpuštanje ali i lakše zapošljavanje, kako bi svaki poslodavac mogao u radnicima koji su ostali u Hrvatskoj i koji žele raditi, naći radnika primjerenog sebi, isto kao što svaki radnik treba imati mogućnost i pravo naći poslodavca koji mu odgovara. Manje regulirano tržište rada, a koje u propisima najviše ovisi o zakonu o radu, pridonosi i rastu zaposlenosti. Iako smo dosegli gotovo punu zaposlenost, u državi još uvijek postoje oni koji su dugotrajno nezaposleni, te bi upravo u njima mogla biti nova radna snaga i namirivanje poslodavaca s novim radnicima. U slučaju olakšavanja regulacije rada, zasigurno bi se u radni odnos upustile i mnoge osobe koje danas žive od socijalne pomoći ili pak na određeni način ovise o proračunskim sredstvima. Tako upravo sloboda, naspram utega velike i glomazne države s bezbrojnim propisima i definicijama, koje je zapravo svi boje, postaje prioritet našeg društva. Kada bi zakonska regulacija radnih odnosa išla u smjeru što većeg oslobađanja poslodavaca od nameta uz poticanje prekvalifikacije tih istih radnika za nove poslove, tada bismo dobili veći broj zaposlenih, a manji broj onih koji ovise o proračunu i pomoćima.

Uskoro će i roboti zamijeniti neke radnike u određenim industrijskim procesima. I ti radnici nisu višak, isto kao što bi porez na tehnologiju i posljedično razvoj industrije bio bi potpuni promašaj. Stoga je u slučaju robotizacije poslovnih procesa potrebno omogućiti poslodavcima prekvalifikacije radnika u bilo koje drugo zanimanje koje radnik želi raditi i koje tržište traži. Izvrsnost može potaknuti samo oslobađanje od nameta i propisa, davanje jedne vrste poslovne i porezne slobode koju danas nemamo. Možemo li stvoriti državu koja neće smetati poduzećima i poslodavcima, na nama je samima. Ako želimo bolje društvo, upravno je sada vrijeme za takve promjene.

Ostavi komentar