Hoćemo li slaviti dijamantne pirove u našoj budućnosti?

Uvijek me pozitivno lecne kad čujem da je netko proslavio 65 ili 70 godina braka. Danas je gotovo nezamislivo da se slavi 50 godina braka, a kamoli zavidnih 65 ili 70 godina. Ako se okrenemo u rikverc, sve je jasno. Ljudi su se udavali vrlo mladi. Živjelo se u drugačijem vremenu kad je bilo uobičajeno udavati se s 18 ili manje godina. Rijetko tko, barem na selu završio je srednju školu. Danas kad zamislim da se netko s 18 udaje postane mi smiješno. Mislim si, deca! Još ih čeka matura, a većinu i pet godina fakulteta.

Uvijek se sjetim anegdote iz kuhinje kod moje bake Cilje u Hodošanu. Njezin praunuk Matija obožava glazbu te danas ide u čak dvije srednje škole, ekonomsku i glazbenu školu u Koprivnicu. No, kad je bio u nižim razredima osnovne škole pitao je baku: “Kolko si ti razreda škole završila?” Cilja mu je rekla da je završila 4 razreda osnovne škole, a nakon toga se trebala posvetiti radovima kod kuće i na polju. Matek je simpatično zaključio: “Vidiš mama, ako je baki bilo dosta 4 razreda, zakaj bi onda ja moral dalje u školu?”

Danas zaista samo pojedinci ne završe srednju, a kamoli osnovnu školu. Sve se to drastično promijenilo. Krenemo raditi s 25, 26 godina, ako se ide na fakultet. Nakon srednje škole ako se zaposliš to je s 19, 20 godina, ovisno gdje tražiš posao. S time se pomaknula i ljubavna granica. Rijetki se udaju mlađi od 25 godina. Ja sam prema nekadašnjim terminima stara puca i to fest.

Ulazak u brak s 30 i više godina danas je normalna stvar. Druga je krajnost da se brak kao zajednica danas vrlo olako shvaća, pa tako u mojoj generaciji već ima i onih koji su se rastavili. No, ako gledamo da se i životna dob produžila, možda postoji šansa da se i u mojoj generaciji tu pa tam proslavi koja 50 godišnjica braka. Sretno i živjeli mladenci!

Ostavi komentar