Hoće li se rasterećenjem poduzetništva povećati plaće?

Hrvatska je visoko oporezivana zemlja. Porezi su nam takvi da ne samo da su sadržani u svemu što kupujemo, nego se nalaze i u cijeni našeg vlastitog rada u obliku poreza na dohodak, dok u mnogim gradovima i općinama i u obliku posebnog lihvarskog poreza na porez, tj. prireza. Uz sve to, opterećeni smo različitim nametima sadržanima u cijeni struje, vode, plina, komunalnih usluga, što bi sve zajedno mogli nazivati različitim “smećarijama”, “odvodnalijama” ili pak “životarinama” budući da se mnogi izmišljeni nameti s kojima financiramo sve što je javno i što bi trebalo biti javno ne koriste pravilno i svrsishodno.

Neki kažu da smo oteta država, no možda je bolje reći da smo država zarobljenih resursa, budući da ne samo da nam sustav uzima previše vlastitog zarađenog novca i nemilice ga raspodjeljuje prema unaprijed organiziranim ortačkim planovima, već u hrvatskim bankama postoji blizu 290 milijardi štednje i deponiranog novca građana koji se ne koristi u ništa. Građani su ih sami zarobili u tim istim bankama koje svi neprestano kritiziramo, te svoj novac niti mi sami ne koristimo u svrhu daljnjeg razvoja. Zemlja smo tako u kojoj određeni dio građana ima resurse s kojima bi se mogli pokrenuti veliki investicijski projekti, ali njih nema, budući da ne vjerujemo niti sebi, niti sustavu niti mogućnostima koje bismo mogli izrealizirati plasiranjem tog novca. Zarobili smo sami sebe u nekom limbu, sustavu bez početka i kraja koji uzima mnogo od nas, a zauzvrat nam daje premalo kroz javne usluge.

Zbog svega toga i za početak neke društvene transformacije, potrebno je napraviti bilo kakvo vidljivo porezno rasterećenje. Smanjiti bilo što i krenuti u smjeru rasterećenja. Na takva traženja i zahtjeve vlast obično, zbog osobne koristi i vlastitih zagarantiranih interesa, postavlja pitanje hoće li privatni sektor znati raspolagati s novcem koji mu ostane nakon rasterećenja, te hoće li povećati plaće radnicima. No, upravo takva pitanja su najgora, jer bi poduzetnici trebali imati pravo sa svojim novcem napraviti što god hoće, a političarima pak se ne smije dozvoliti moć s kojom će oni određivati što poduzetnici moraju napraviti sa vlastitim novcem.

Naime, svaki vlasnik biznisa je dionik poslovnog procesa. U tom procesu osim vlasnika postoje kao dionici kupci, dobavljači, djelatnici, bankari koji traže svoje naknade, djelatnici porezne uprave i drugi dionici. Da bi poduzetnik bio uspješan, mora iznaći načina da u dovoljnoj mjeri namiri interese svih dionika u tom procesu. U suprotnom, ako radnici nisu zadovoljni, oni će otići nekamo drugamo. Ako se dobavljaču ne plati roba, neće ju više isporučivati, ako se državi ne plati određeno, ona će bez obzira na sve uvijek tražiti svoje. Poduzetnik mora i investirati u nove projekte, a možda i vratiti prethodno uzeti kredit za djelatnost. To sve znači da sam poduzetnik ima prirodni poticaj da na razuman i fer način tretira sve dionike u poslovnom procesu, pa tako onda niti vlast ne treba poduzetnicima reći kako bi oni trebali tretirati svoje radnike ili kako bi trebali raspodijeliti novac koji im ostane zbog manjeg oporezivanja. Poduzetnici ne trebaju savjet birokrata da im on određuje kako će i gdje ulagati svoj novac, a ne smije se niti podcjenjivati zdrava pamet većine ljudi, kako ni radnika tako ni poduzetnika.

U našem sustavi zarobljenih financijskih resursa građana postoji značajna količina novca koji država povlači sebi umjesto da ga ostavi poduzetnicima da šire svoj biznis i dalje ga ulažu. Istovremeno, nijednom poduzetniku nije cilj gomilati novac ili nošenje novca van države, nego poduzetnici imaju cilj svoj kapital dalje oplođivati. Zbog toga, zaključak jedino može ići u smjeru da će se rasterećenjem poduzetništva plaće radnicima sigurno povećavati, te da u to ne treba sumnjati. Pri tome je važno shvatiti i da porezi koje plaćaju poduzetnici ne plaćaju oni sami nego zapravo radnici.

Ostavi komentar