Što zapravo znači danas biti u Hrvatskoj “loš” ili “dobar” Hrvat na kraju još jedne kalendarske godine? Zar svaki dobar i pošten Hrvat ne bi trebao ponajprije razmišljati o tome kako svojim radom, poduzetničkom inicijativom, poštenjem i plaćanjem poreza doprinosi opstojnosti i napretku svoje zemlje?
Upravo na to upozoravaju mnogi naši poduzetnici pa tako i naši ugostitelji na kraju godine o čemu pišemo u temi broja. Uostalom, to često progovaram na ovim uredničkim stupcima jer u Hrvatskoj i dalje ne vrijede jednako svi zakoni za sve.
Mnogi državni službenici uopće ne postupaju ili pak kad to rade primjerice u županijama na moru, onda je to više “reda radi”, dok je kod nas vrlo često kao “na Zapadu”, kontrolira se i dere poduzetnike gdje se stigne. Naravno da to izaziva ogorčenost jer upravo oni koji se često u našoj zemlji kite da su najžešći Hrvatine, “jedini pravi desničari”, istovremeno muljaju i ne plaćaju državi gotovo pa ništa. Ili pak nešto simbolično i još se onda bune.
Nikako da se počinje graditi zdravo društvo, već se posvuda oko nas sve više i više događa nepotizam i pogodovanje “našima”. Kada će se pravna država, financijska disciplina i efikasnost državne uprave i sudske vlasti ostvarivati na barem isti način kao i u Međimurju?
Ono što pak je u Međimurju najveći problem kod mnogih političara da se i dalje premalo govori o tome hoće li uskoro običan zaposlen čovjek ili umirovljenik imati malo više novca u vlastitom džepu. I dalje se sve svodi na bildanje infrastrukture zbog koje, između ostaloga, ne možemo imati veće plaće jer za sve što se negdje napravi nisu zaslužni političari, već porezni obveznici koji najviše poreznim izdvajanjem iz plaća i drugih prihoda pune naše proračune.
Većini ljudi u našim selima još uvijek je lijepo i važno vidjeti obnovljeni društveni dom s velikom dvoranom za priredbe u svom mjestu. Međutim, za jedan ili dva sadržaja godišnje trebalo bi se končano postaviti pitanje jesu li takvi megalomanski projekti potrebni ili pak je bolje da se taj prostor prenamjeni za neku novu vrijednost koju će inicirati privatna inicijativa.
Da, uzeli smo i mi u Međimurju dosta novca iz EU fondova, ali i to je naš novac, a on je otišao uglavnom prema infrastrukturi kakvu nemaju razvijene europske zemlje i raznim udrugama, dok se premalo podržavaju sami građani-porezni obveznici koji su ostali ovdje živjeti i raditi, kao i poduzetništvo, inovativnost, visoke tehnologije i kreativnost.
Svaka čast našim političarima što se bore za svoje gradove i općine i infrastrukturu, ali došlo je vrijeme da se okrene ploča i da se počinje borba za ostanak svakog onog koji radi i plaća poreze svojoj sredini. A za tako nešto više nije presudna infrastruktura, već da taj koji ovdje živi i radi ima što više novca u svom džepu.
Naime, imamo sjajnu infrastrukturu, ali sve više postaje upitno tko će je koristiti. Veliki broj mladih posljednje tri-četiri godine intenzivno odlazi raditi, a sve više i za stalno živjeti u inozemstvo. Kući dolaze tek nekoliko puta godišnje. Događa se novi val iseljavanja kao što je to bilo pred četrdeset-pedeset godina. Samo što bi ovaj mogao biti puno pogubniji jer većina onih koji odlaze ne misle se više vraćati kući, osim možda na godišnji odmor.
Kod nas svi oni ispod 40-te koji ne mogu dobiti plaće za normalan život, a to je minimalno 1.000 eura, ima sve manje dileme ostati ili otići. Jer kod nas se mora pošteno živjeti i zaraditi i nije moguće kao i u nekim drugim dijelovima zemlje u kojima prevladava turizam i u kojima se i dalje može “mutiti” i stavljati crnu lovu u džep.
To je naša realnost. Stoga, optimistični pogled u budućnost možemo graditi tek kad se zaista počinje mijenjati ono što ne valja u sustavu, a ne da se i dalje uzima od onih koji pošteno plaćaju sve ono što od njih država traži, dok se gleda kroz prste onima koji to ne čine.
Na kraju još jedne godine i pred ulazak u sljedeću, zaista nam treba optimizam, ali ne onaj bez pokrića, već na tragu prije izrečenoga.
Uz nadu da će se ipak početi mijenjati stvari, da se što prije poboljša život običnog malog čovjeka, a ne da se gorući problemi stavljaju pod tepih, a diže prašine zbog nebitnih tema, od srca svim čitateljima želim bolju i uspješniju 2019. godinu.
