Građanima bi kod izbora sadržaj trebao postati važniji od parola

Parole su uvijek “in” kada se narodu prodaju “muda pod bubrege” u našoj zemlji. Međutim, jesu li za tako nešto krivi samo političari ili i sami građani. Prema onome što pričaju, kod nas više nitko s ničim nije zadovoljan ako ne živi na nekakvim (para)državnim jaslama, odnosno nema barem 1000-2000 eura plaće u javnom ili privatnom sektoru.

Sve ok, uvijek treba težiti većem novcu u poslu kojim se baviš, ali ne ide uvijek tako nešto preko noći. Posebice naši mladi bi htjeli da se upravo to dogodi jer veliki broj njih misli da s diplomom u džepu odmah vrijede najmanje 1000 eura. S obzirom na to da tako nešto rijetko mogu odmah dobiti kod “omraženog privatnika”, najvažniji cilj njih i cijele njihove bliže i daljnje rodbine postaje da žive u “socijalističkom duhu” i dalje vrlo privlačnom u Hrvatskoj. Da se uhljebe među 450.000 onih koji “uživaju” u javnom sektoru uključujući tvrtke koje su u (para)državnom vlasništvu.

Ako nešto od prije nabrojenog nije moguće, postaju ogorčeni jer se drugi mogu zaposliti preko veze ili stranačke knjižice s 22-23 godine za 1000 eura, jer oni neće biti “robovi” i početi od minimalca. Ne preostaje im ništa drugo nego da ogorčeni i s puno gnjeva odu u Njemačku i Austriju “jer tamo se broje euri” bez obzira na to što radili. Uglavnom to bude ono što uopće nema veze s faksom koji su uzaludno završili, očekujući da se negdje uhljebe odmah za 1000 eura, bez da uopće moraju pokazati koliko zaista vrijede.

Kod nas se veliki planovi trebaju ostvariti odmah i sve (stan, auto, putovanja…) jer u suprotnom nisi uspješan. Međutim, to obično ne ide tako. Zašto? Zato jer smo ostali bez ozbiljne industrije i stranih ulaganja te ovisimo o turizmu i ugostiteljstvu s prevelikim troškovima života (režija) koje generira ogroman javni sektor koji zarađuje prevelike plaće na plećima privatnog.

Stoga nije čudno da političarima u ovoj našoj gunguli u kojoj nije ništa važno osim toga da se broje pare, građanima se više ni ne trude “prodati” bilo kakav smisleni politički sadržaj koji bi donio toliko spominjanje promjene (da ne upotrijebim izlizani termin “reforme”), već samo parole.

Parole mainstream politike najvažnije su za one koji rade u javnom sektoru (i njihove bližnje) i vjerno izlaze na svake izbore. Oni moraju glasati za “svoje” jer se boje bilo kakvih promjena, uz obećanja onima koji čekaju na red, da će brzo ući u njega. To je milijun birača. Što se tiče preostalih 2,5 milijuna građana, glasa tek oko milijun. Tom milijunu najvažnije su također parole one ideološke koje egzistiraju na podjelama ili populističke prirode nerealnim obećanjima. Preostaje milijun i pol građana koji “štrajka”, neće glasovati, gunđa da ništa ne valja, da nema koga zaokružiti.

Tako se Hrvatska već dobrih 20 godina vrti u krug u kojem se naše najvažnije svojski trude da na površinu ne isplivaju neki drugi problemi koje njihovi političari ne mogu ili ne žele rješavati. Politička vještina upravljanja podjelama donosi vlast i vladanje državom u onom užem smislu u kojoj društvo postaje nebitan faktor.

Katastrofalni razvojni rezultati gospodarstva nisu potaknuli ključne političke aktere da na stol stave naše najvažnije teme kako bi počelo njihovo rješavanje u cilju općeg napretka društva. Umjesto toga ponavljaju se jedne te iste teme koje nanovo potiču podjele u društvu, kao da gledamo reprize loših sapunica.

Dokle će se to događati? Tako dugo dok ljudi konačno neće shvatiti da je bitan sadržaj, a ne parole. To može još trajati, jer bez koliko ljudi bili naizgled ogorčeni. Jer veći broj njih zapravo ne želi nikakve promjene, s obzirom na to da su u strahu da će se morati i sami mijenjati. Da će možda izgubiti posao u javnom sektoru ili u njega uopće neće moći ako će konačno postati važna stručnost, a ne podobnost.

U Hrvatskoj stoga taj proces biranja onih koji nude sadržaj umjesto parola ne ide preko noći, ali ohrabruje da je ipak počeo, tako da se nadam da će ovi izbori dati vjetar u leđa onima koji žele nametnuti takve politike. Ako je naravno tako nešto uopće važno našim, prvenstveno, mladima koji prečesto idu linijom manjeg otpora ili se upisuju u stranke samo iz razloga kako bi se i oni uhljebili da se nakon toga više ništa ne mijenja ili idu linijom manjeg otpora i ogorčeni odlaze iz zemlje.

Ostavi komentar