“Presuda” javnomedicinske struke glasi: Građani su predebeli. Ne jedu zdravo, premalo se kreću. Posljedica: Žive deset godina kraće od prosjeka EU-a.
Za zdrav život treba imati i standard. Čitaj: dovoljno visoke prihode i indeks nacionalne sreće. S prosječnom plaćom koja u Međimurju nije ni tisuću eura, a da ne govorimo o masi ljudi debelo ispod tog iznosa, teško je živjeti zdravim načinom života.
Sam pogled na cijene voća i povrća i ribe izaziva nesvjesticu.
Poskupjelo je i donedavno jeftino pileće meso.
Zašto ljudi jedu količinski previše? Zato što jedu ono najjeftinije, što zasiti, a nema nutritivnu vrijednost. Jedu prazne kalorije u ogromnim količinama jer im hrana pruža najbrže zadovoljstvo i utjehu.
Poslovi su danas sjedilački, često mentalno zamorni i ljudi često priznaju da im je zavaliti se u fotelju vrhunac odmora. Nećemo nabrajati sve promjene, tranzicije, krize koju smo pregrmjeli u posljednja tri desetljeća. Samo bi nam od toga trebao odmor. Količina frustracija u društvu je ogromna. Nožem se može rezati nezadovoljstvo koje je u zraku. Nepovjerenje u vlast, institucije, u druge je tako duboko da ljudi ne vjeruju ni u najbolje namjere. Grizu oko sebe. U svemu vide neku pozadinsku igru i prijevaru.
Osjeća se sveopći otpor prema svemu: – Sad će mi još govoriti i što ću jesti! Barem ću si hranom ugoditi. Zato što su ljudi gladni povjerenja, prihvaćenosti, poštenja, dobrote, ljubavi, uvažavanja. Ako se emocionalno ne nasite iz odnosa s drugim ljudima, tada utjehu pronalaze u najbržem načinu: nasite se hranom. Brzi osjećaj zadovoljstva pružaju slatkiši, gazirana pića, a nekima alkohol ili udah dima, šalice kave.
Žive za taj mali trenutak zadovoljstva, slatki užitak. A kako osjećaj užitka kratko traje, poseže se za još i još. Zato imamo toliko pretilih ljudi koji ugrožavaju svoje zdravlje. Liječnici čine ono što im je posao, upozoravaju ih kako je to štetno za zdravlje. Ali što vrijedi, kad su ti njihovi savjeti jednaki davanju lijeka protiv temperature, a ne liječenju uzroka bolesti. Građani su bolesni od društvenih devijacija i pada moralnih vrijednosti. Liječnici to ne mogu liječiti.
