Kada se grade škole, bolnice, javne ustanove ili se jednostavno kupuje neka veća stvar ili predmet koji se koristi za javno dobro, prvi koji se pokazuju kao zaslužni za to najčešće su političari. U svakom javnom predstavljanju, govoru ili praćenju, oni su prvi i glavni za koje se smatra da su zaslužni da se ta zgrada napravila ili obnovila. Iako ti političari doista imaju zasluge za izgradnju ili stvaranje nečeg javnog u smislu organizacije rada i posla, delegiranja naredbi ili organizacije obaveza prema onima koji taj posao moraju izvršiti, građani na političare najčešće gledaju kao na vladare koji daju vlastiti novac kako bi se uredilo nešto javno, što je potpuno iskrivljena slika realnosti. Zbog čega volimo živjeti u mašti, ali još više od toga, zbog čega volimo biti podčinjeni i ne razmišljati vlastitom glavom? U kojem trenutku zapravo ime političara postaje jednako važno kao i institucija koju bi on samo trebao predstavljati?
Osnovni problemi zbog kojeg ne napredujemo je mentalitet i razmišljanje većeg dijela građana koji ne percipiraju novac u javnom sektoru na pravi način ili ga neki percipiraju ispravno, ali se s tom spoznajom ne žele zamarati jer od samog javnog novca imaju prihode, zarade ili financijske pomoći od kojih žive bolje nego da bi se morali sami baviti nečim drugima slobodnom tržištu. Što pak se samih političara tiče, oni najčešće jednom kad zasjednu u udobnu fotelju koja nosi novac i moć kroz odlučivanje o javnom novcu, to isto ne žele pustiti ne samo zbog toga što je taj put tada lakši od probijanja i borbe na tržištu u realnom sektoru, a u kojem bi mnogi morali raditi, već i zbog toga što je upitno bi li ikada uspjeli imati toliko situiran život da se moraju boriti sami. I upravo zbog toga stvara se začaran krug u kojem se političari izuzetno trude prikazivati da su upravo oni osobno zaslužni za gradnju bolnica, škola i sličnih ustanova (kao da daju vlastiti, a ne naš novac koji je dio javnih proračuna), a sve kako bi si sačuvali svoje privilegije, pri čemu stvaraju jake mreže poslušnika koji im te iste mreže pojačavaju daljnjom brigom o namirivanju svih onih koji su zaslužni i poslušni prema onome prvome koji je na vlasti. Moć javne laži je velika, a slika koju se trude oni na vlasti davati prema javnosti uvijek je savršena. No, moć javnog novca je veća i od same laži, a nju u našim rukama držimo upravo mi, građani, samo nismo toga svjesni niti nam političari dozvoljavaju da tu moć osjetimo i shvatimo.
Mnogo toga bi se u našoj državi promijenilo samo kada bi se plaća radnika, bilo onih u privatnom, ali posebno onih u javnom sektoru, morala početi isplaćivati u bruto iznosu, u njezinom ukupnom trošku. Kada bi građani shvatili da gotovo polovica novca koji oni zarade odlazi u javni proračun, pa kada bi tada bolje pogledali na što se sve troši njihov novac i koliko njihovog novca ide neopravdano u krive svrhe i krive ruke, dok njima i nadalje nedostaje novaca za pristojan život u kojemu mogu svojoj djeci priuštiti sve ono što djeci daju oni koji su upravo naslonjeni i žive od javnih proračuna, naše cjelokupno društvo bi se počelo mijenjati. Tuđi novac je uvijek lako davati i dijeliti, a sustav u kojemu je poslodavac odgovoran plaćati mirovinsko i zdravstveno osiguranje u ime radnika, iako je to radnikov novac, stavlja u nepovoljan položaj i same poslodavce, pri čemu najveću korist od toga imaju upravo oni koji vode državu, budući da na različite neprestano svađaju poslodavce i njihove radnike.
U cijeloj toj bolesti javnog shvaćanja našeg društva što je čije i tko stvara, a tko samo troši, te tko je stvarni, a tko prividni vladar novcem u društvu, dobro je ipak što se o ovakvim temama priča sve više, te što je dio građana počeo shvaćati težinu problema u kojemu se nalazimo. Iluzorno bi bilo očekivati da se sustav i stanje svijesti promijeni u trenutku jer na korake koji bi doveli to otrežnjenja mora biti spreman veći dio građana. No, čini se da polako dolazi i vrijeme za to.
