Svi oni koji ne vole gužve u gradu ovog su tjedan došli na svoje. Brzinom munje pospremili su se štandovi s izlagačima te skinuli svjetleći kišobrani koji su bili posebna atrakcija i mjesto ispod kojeg se obavezno trebao napraviti selfie.
Zadnji dan Porcijunkulova odlučila sam prošetati bez obaveze gradom, no s obzirom na to da je bila prevelika gužva, odlučili smo sjesti u kafić na kavu. Prizor je bio sljedeći: dva-tri konobara koji tumaraju oko stolova, već vidno izmoreni te poprilično nervozni ljudi oko nas koji cijelo vrijeme nešto gunđaju i namrgođeno gledaju.
Kao i svi ostali, malo smo duže čekali na red za našu narudžbu jer je, eto, bila gužva. Bilo je u pitanju kojih desetak minuta, što kad razmisliš, ne bi trebao biti problem ako si krenuo u ležerni provod. Konobar je došao do nas i odmah se ispričao što smo čekali malo duže. Uzeo je našu narudžbu koja je stigla za nekoliko minuta. Odmah ga zamolim da si naplati račun, a on me pogledao i kazao sa smiješkom na licu: “Vi ste valjda jedini danas koji se nisu žalili na brzinu naše usluge! ”
Nakon toga se zamislim i pogledam malo ljude oko sebe i pomislim. Došli ste na piće u nedjelju popodne, umjesto da se veselite tome i uživate u slobodnom trenutku s obitelji i prijateljima, vi ste umjesto toga odabrali gunđati jer, eto, niste iste sekunde dobili piće za svoj stol. Kao da će zbog toga svijet propasti!
Ljudi su danas navikli sve dobiti iste sekunde, a ako to ne dobiju odmah, kreće to famozno gunđanje, pa danas već gunđamo zbog najmanje sitnice. Posebno to vidiš kad stojiš u trgovini na blagajni u redu za plaćanje.
Ok, ako vidiš da je negdje stvarno gužva i da se osobe trude napraviti svoj posao najbrže što mogu, čemu onda takav stav? Kako biste se vi osjećali da ste na njihovom mjestu? Situacija se tada poprilično mijenja, zar ne?
