Samo nekoliko dana nakon Njemačke koja je uvela strožije kriterije za migrante, Italija je s Albanijom dogovorila gradnju više prihvatnih centara za izbjeglice. Od iduće godine nova balkanska ruta bit će opterećena s novih 40.000 izbjeglica, a cijeli će se gradovi za izbjeglice graditi u Albaniji. Na razni Europe govori se već uveliko da bi se prihvatni centri pomagali u afričkim državama, sve radi manjeg priliva u Europu. Ideja vodećih europskih država i europske birokracije je da izbjeglice bez odobrenog azila ni ne prijeđu granice Europske unije.
Glavni razlog strožijeg odnosa prema migrantima je destabilizacija vlasti u europskim zemljama, neke su zemlje već odlučile da neće primati migrante. Pitanje migranata postalo je vruće političko pitanje na kojem europska desnica zarađuje političke poene i zbog ratova koji se vode oko Europe, kako u Ukrajini, tako i u Izraelu.
Zaboravlja se da je takozvani europski san o zajednici europskih država utemeljen na različitosti kultura i suživotu. Već dvadeset godina oči svijeta uprte su u Europu kao nove nadu nakon zamiranja američkog sna u koji gotovo više nitko ne vjeruje.
Može li europski san preživjeti, ne tiče se toliko migranata, koliko kulture.
Europljanin danas može imati ili ima dva državljanstva i istovremeno više kultura, zahvaljujući i modernim sredstvima komunikacije.
Konkretno, Europljanin može danas imati njemačko državljanstvo i dvije ili tri kulture. Ako potječe iz arapskog svijeta, nosit će u sebi arapsku kulturu i drugi identitet, a ako je iz mješovitog braka, onda i treći identitet.
U kritičnim situacijama kao što je ova današnja, mora odlučiti hoće li poštovati ne samo europske zakone već i suzbijati negativni dio svoje druge ili treće kulture u svakodnevnom životu.
Pitanje je kako i na koji način omekšati ili izbjeći neželjene posljedice više kultura, na koje svi Europljani imaju legitimno pravo. Nažalost, današnji ratovi ne idu na ruku empatiji i različitosti, vraćaju nas u prošlost.
Jedan od dobrih načina je poštovanje prema drugima na temelju razumijevanja ljudskog dostojanstva i različitosti kultura. U svakodnevnoj komunikaciji s „drugima“ to podrazumijeva razgovore, usredotočenost na slušanje, praćenje neverbalnih signala sugovornika, postavljanje pitanja i drugo.
Ukratko, svi mi Europljani moramo učiti, želimo li da naša djeca i unuci dožive europski san, a ne rastrganu Europu, kako bi danas neki htjeli zbog svojih nazadnih ideja.
