Država je i dalje bankomat za odabrane

Tko to zapravo u ovoj zemlji zapravo troškari ne tisuće, nego milijarde kuna? I dokle će to tako!? Nitko ne daje odgovore, uvijek se nađe neka “ideloška” ili “povijesna” tema koja ova krucijalna pitanja za naše svjetlo u tunelu javnost odvede u nekom drugom smjeru.

Dobro je poznato zbog čega je Hrvatska upala u probleme – državne potrošnje iznad realnih mogućnosti. Svi se ekonomski analitičari slažu da je u tome najveći problem, ali ne i naše stranačke elite koje su se proteklih godina izmjenjivale u obnašanju vlasti.

Tako se i ovih dana olako barata s brojkama između 5-6 pa sve do više od 10 milijardi kuna koje ćemo morati dati zbog neuspješne brodogradnje. I nikome ništa. Netko je spržio milijarde kuna i ništa se dramatično ne događa.

Umjesto ove teme, svima na našoj političkoj sceni važnije je “glodati kost” oko izjave nekog talijanskog političara “o posezanju Italije za Istrom i Dalmacijom”, kao da je to gotova stvar, iako stvarne opasnosti naravno da uopće nema.

Naši političari nerado pričaju o tome gdje su i zašto nestale milijarde. Zašto? Jer su svi umočeni. I to nije sve. Vode se novi dogovori i razgovori koji bi mogli dovesti da kada su u pitanju brodogradilišta ovo nije sve, nego da je za opstanak toga sektora potrebno uložiti još i još državnog novca.

Iz središnje vlasti u Zagrebu poručuju non-stop da se ozbiljno radi na reformama, ali to se jednostavno nigdje ne vidi. I tamo gdje se nešto radi uglavnom se “brlja”, kao što je to kurikularna reforma. Tako je to. kada su poželjni “stručnjaci” koji su stranački ili ideološki prihvatljivi.

Svih ovih godina mantra su nam također EU fondovi i (ne)povlačenje sredstava koje nam stoje na raspolaganju. Cijeli taj proces je pod velikim upitnikom barem što se mene osobno tiče, otkako su nam oni dostupni, prvenstveno zbog toga jer središnja vlast otpočetka nema ideju što su nam prioriteti kada su u pitanju ti novci.

Pa se tako vrlo često rade projekti samo radi toga da se povuku sredstva. Zbog čega se ona povlače, na što se troše i jesu li nam to zaista prioriteti, vrlo često je u drugom planu.

Primjerice zašto nismo stavili kao najvažniju stvar elektroničko umrežavanje svih državnih službi i drugih naših institucija, modernizaciju i informatičko opremanje svih njih kako bi konačno postali brži i efikasniji u obavljanju svojih poslova.

Katastrofalno je što većina njih i dalje komunicira putem pismena, što se troše i dalje ogromni novci na papir i troškove koji su vezani uz sadašnju administriranje, umjesto da svi budu umreženi. Da s jednim klikom mogu dobiti potrebne podatke kako bi riješili neki zahtjev od građana, odnosno odrade brzo i kvalitetno bilo koji “državni posao”.

Olako troškarimo milijarde iz državnog proračuna i milijune iz EU fondova na razno-razne projekte, ali nikako ne i na osuvremenjivanje rada i racionaliziranje naše administracije. To bi vjerojatno samo po sebi dovelo do velikom promjena u cijelom sustavu, od toga da više ne treba desetke tisuća ljudi koji sada rade u javnom sektoru, kao i povećanju efikasnosti svih koji rade u njemu. Sve bi bilo puno jednostavnije i brže. I mjerljivije.

Ali ne, to naravno nije naš prioritet, jer bi bez posla u tom slučaju ostale tisuće stranačkih aparatčika koji bi postali beskorisni na izmišljenim radnim mjestima na kojima trenutačno “premeću papire”.

Poznata je poslovica “da riba smrdi od glave, a ne od repa”, međutim, nema pomaka u središnjoj vlasti kada je u pitanju postavljanje i rješavanje državnih prioriteta. Uvijek je važnije nešto drugo što je uglavnom stranački ili neki drugi partikularni interes, od onoga što je zaista važno kako bi konačno postali ozbiljna država.

Ministarstva, agencije, ravnateljstva, službe i sve druge institucije, kao i državne firme u kojima su plaće veće i od hrvatskog prosjeka, a smještene su u Zagrebu, postali su jednostavno jedan ogroman “čep” koji koči bilo kakve promjene.

Ostavi komentar