Pred 19 godina stajala sam ispred učionice 1.a razreda i saznala od svojih školskih kolega da je umro prvi hrvatski predsjednik. Naravno, u tom trenutku mi ta informacija nije bila od bilo kakve važnosti jer sam bila razigrano dijete kojemu je glavni životni problem bio kada se mogu ići igrati ispred zgrade. Roditelji nisu imali potrebu raspravljati sa mnom o politici, ali sjećam se da je ta smrt na mene ostavila posebno čudan dojam. Sjećam se i kad sam prvi put s roditeljima bila na glasanju. Vrlo vjerojatno su u pitanju bili parlamentarni ili predsjednički izbori, ali nakon što su roditelji zaokružili i za nekoliko minuta smo izašli s birališta bila sam jako razočarana jer nismo vikali: “Hrvatska, Hrvatska!”
Ova kolumna zapravo neće imati veze s dr. predsjednikom Tuđmanom, već mojim školskim danima, ponajprije onim u nižim razredima. U mojem razredu uglavnom je vladala pozitivna i poticajna energija, imali smo prekrasnu učiteljicu Štefaniju koja mi je u glavi ostala kao svijetla točka. Kakva je ona bila prema nama, takvi smo bili i mi. Marljivo smo učili, crtali, slušali, ali i jedva čekali veliki odmor da se rastrčimo po “dozvoljenom” dijelu hodnika. U školu sam rado išla, nikad mi nije predstavljala problem. Iako sam srednju školu, pa i fakultet završila relativno nedavno, ne sjećam se da smo mi kao djeca bili problematični. Natjecanja je uvijek bilo, pogotovo u osnovnoj školi jer je bila sramota dobiti ocjenu nižu od 3. Svi smo nekako u sinergiji učili i uživali u našim đačkim danima.
Kako sam izašla iz tog školskog mentaliteta, fakultet baš ne računam jer je to ipak malo drugačiji sistem, nisam se pretjerano osvrtala na trenutnu situaciju koja vlada školskim hodnicima. Do trenutka kad se profesor slomio kao šibica i učenike odgojno-obrazovno “naučio pameti”. Hrvatska javnost digla se na noge jer očito da djeca nastavu i autoritet ne shvaćaju ozbiljno. Naravno, ništa se ne smije generalizirati, pa tako ne pada svoj djeca na pamet profesora gađati kredom, pljuvati, psovati, slušati glazbu pod nastavom kao određenim pojedincima. Razgovarala sam s jednim profesorom o ovoj tematici, čovjekom koji u školstvu radi cijeli svoj radni vijek – kaže: “U svakoj generaciji se našao jedan problematičan pojedinac, danas su u grupacijama.”
