Prvi dan proljeća popraćen je još uvijek ledenim temperaturama i ostacima snijega jer se ove godine zima malo igrala proljeća, pa onda opet donijela obilje snijega i smrzavanja. Bez obzira na vremenske (ne)prilike, kao i svake godine prvim zrakama sunca vidi se očito stanje staklenih površina u kući ili stanu, pa je vrijeme za vađenje svih alata za čišćenje. Ove sam godine ipak krenula od sobe, i hrabro nasred kreveta sasula cijeli asortiman dvokrilnog, jednokrilnog ormara i popratne ladice koja služi za onu odjeću “za po doma” ili za nedjeljnu šetnju popodne, koja uredno stoji na svom mjestu godinama. Sortiram ormar i češće, dogodi se na početku svakog godišnjeg doba, ali ovaj put nisam imala milosti.
Odjeća je frcala na sve strane i u jednom sam trenutku shvatila da one velike vrećice neće biti dovoljne, pa sam izvadila najveću crnu i krenula. Majice “za po doma”, hlače u koje ne stanem godinama (to baš nije za pohvalu), dolčevite koje čekaju skijašku sezonu koja nikako da dođe, šal koji super ide uz onu kombinaciju koja je bila super pred 5 godina i nezaobilazne čarape koje svaka ima barem po dvije rupe i nikako da završe gdje im je i mjesto – u kanti za smeće.
Olakšanje koje je nastupilo nakon trosatnog sortiranja i bacanja bilo je neprocjenjivo. Sva sreća pa je grad pun kontejnera Humana Nove koji jedva čekaju da krenu reciklirati i onu dolčevitu ili majicu pretvore u koristan predmet. I tako je svanuo trenutak kad sam prestala biti hrčak sakupljač uspomena i odjeće koju nikad ne obučem i napravila prekrasan, pregledan ormar u kojem zapravo vidim stvari. Spremanje za posao je postao prekrasan trenutak jutra kad sam otvorila ormar i odmah vidjela kombinaciju, pa makar je oblačno i hladno.
