“Hohoho”, kaže Djed Božićnjak kojem su počela stizati pisma na Sjeverni pol. Ili Isusek pod slamicom, ovisi koje se priče držite u 21. stoljeću. Ja se nekako držim Djeda Božićnjaka, tako me mama učila. Nekad sam pisala pisma, ljepila barbiku koju sam željela dobiti pod bor, pa je tata to nosio na poštu, žena ga na šalteru čudno gledala, ali eto nekako je Djedica uvijek znao što treba donijeti.
Zanima me kako danas funkcionira način pisanja Djedu Božićnjaku? Preko Facebook-a? Ili mejla? Adresa [email protected], predmet Želje i pozdravi za Božić. Dragi Djed Božićnjak, bila sam jako dobra ove godine. Fino sam išla sam posao, obavljala svoje dnevne zadaće, čak sam išla i na trening. Tu pa tamo mi se nije dalo, ali božićno je vrijeme, vrijeme opraštanja. Ove godine ne tražim puno, samo zdravlje i sreću sebi i svojim najbližnjima. Da ljudi koji su siromašni dobe krov na glavom i imaju novce da se mogu grijati.
Ovo je mejl koji ruku na srce ne bi skoro nitko napisao. Realno bi to izgledalo, trebam novi parfem, novu jaknu, novu šalicu, novu dekicu, novi auto, novi mobitel i sve one skromne stvari koji život čine ljepšim. Nedavno je bio svjetski dan siromaštva.
Prema, naravno, poraznim statistikama, 50 posto ljudi ne može si priuštiti godišnji odmor (igdje), a 7 posto ne može si priuštiti grijanje. Zanima me kakva pisma šalju takvi ljudi. Sigurno takva da ti se srce stegne.
Takvim ljudima vrijeme Božića nije vrijeme darivanja. Njima je to vrijeme preživljavanja, kao i ostatak godine. Dok se gradovi kite, sve se sjaji, sve blista i sve je sretno, njima je tužno i sivo. Troši se struja, troše se pare, a nitko ne razmišlja o onima kojima bi sitnica za Božić bila sve na svijetu.
