Društvene mreže postale su platforme na kojima se često odvijaju intenzivne rasprave bez glave i repa, ali i brutalne hajke. Baš gledam ovih dana objave nekih od korisnika društvenih mreža. Javno postavljaju pitanje o svojem problemu koji bi htjeli riješiti, ili pak ukažu na probleme u lokalnoj zajednici, no umjesto da dobiju konstruktivne savjete i pokrene se konstruktivan dijalog, često se događa da ih drugi korisnici napadaju, pljujući ih i omalovažavajući njihove misli.
Često su to horde istomišljenika koji ga napadaju, a ta jedna osoba koja se “usudila” iznijeti možda drugačije mišljenje ili otvoriti neku od tabu tema, ostaje usamljena. Ova “paljba uvreda” obeshrabruje pojedince da dijele svoja mišljenja i ozbiljno utječe na njihovo mentalno zdravlje, pogotovo ako je ono malo poljuljano.
Stvara se atmosfera straha od izražavanja vlastitih stavova, a ovakvo ponašanje na društvenim mrežama potiče kulturu šutnje. Ljudi se povlače u sebe, bojeći se osude i napada, što rezultira smanjenjem raznolikosti mišljenja u javnom prostoru. Više i ne brojim koliko puta su ljudi odustali boriti se za sebe ili ukazati na neki ozbiljan problem, jer ih je strah upravo te osude okoline i tih “fejsbuk dušebrižnika” koji su jaki samo dok su iza ekrana. Isto tako, koliko sam puta čula da se oni pametni ne uvlače u te rasprave, već da komentiraju oni s malo manje “soli u glavi”. Nažalost, to je često istina, ali nije dobro da tako bude. Postoji ona izreka: “Dok pametni šute, budale vladaju.” Pa zato ne dopustimo da budale vladaju i pretvaraju ono nenormalno u normalno.
U konačnici, društvene mreže, koje bi trebale biti platforme za razmjenu ideja i poticanje dijaloga, postaju mjesta gdje se šire mržnja i netolerancija. Zato prije nego što stisnemo enter, pažljivo prije razmislimo što pišemo i što time želimo postići.
