Kiša, poplave i nevolje koje su nas zatekle još jednom su nam dale do znanja koliko smo mali ispod zvijezda. Koliko nam poniznosti nedostaje da popravimo sve ono što smo svojim djelovanjem izazvali protiv sebe.
Nemilice smo zlorabili prirodu i njezine resurse. Tek kad smo ozbiljno ugrozili prirodnu ravnotežu i počeli dobivati batine u vidu prirodnih nepogoda te zagrijavanja zemljine kugle sa svime što to nosi, zastali smo. Ali, samo zastali, jer bogati i moćni su još uvijek zaštićeni od nevolja. Novac daje određenu sigurnost i u nevolji. No što je sa sirotinjom koja u pravilu živi na udaru poplava, odrona, prirodnih katastrofa, suše, gladi? Dok katastrofa ne ugrozi moćne, stvari se ne mijenjaju. Međutim i taj egoizam ima granice. Pojedinac ne može preživjeti sam. Nema, tog bogataša koji bi uspio preživjeti sam na svijetu, unatoč svom bogatstvu. Niti pak bi takav život imao smisla. Sam sa sobom se ne može ni reproducirati.
Nije čudno što nepogode i katastrofe ljude uvijek nakratko zbliže, ujedine u spašavanju. Jer najviše trebamo druge.
Iz svake kataklizme ponešto i naučimo. Ovaj iznimno visoki vodostaj Mure dočekujemo puno spremniji nego onaj iz 2014. godine. To govori da ljudi znaju i mogu djelovati u zajedničku korist.
Duh zajedništva nikad ne traje predugo. Čim opasnost prođe, ljudi se vraćaju starim navikama i životu. Mnogo neotkrivenih misterija krije se u čovjeku, kao i u silama koje na njega djeluju. Na mnogo toga nemamo utjecaj i ne razumijemo. Možda je u srži ljudskog opstanka ta suprotnost da djelujemo zajedno, ali i da se natječemo s drugima. Zajedništvo i solidarnost s jedne strane i osobna sloboda i određeni egoizam kao da su dvije strane jedne medalje. Dva kotača jednih kola koje vuku čovječanstvo prema nečemu što pojedina generacija za svog života ne može do kraja pojmiti. Idemo li k nekom konačnom cilju koji svaka generacija pomiče za milimetar ili je poanta u putovanju koje svaka generacija iznova ponavlja, samo s drugim sredstvima.
