[layerslider id=”5″]
Što nam treba kako bismo živjeli u boljoj zemlji i pravednijem društvu – jedno je od najvažnijih pitanja želimo li uopće razmišljati o tome što donosi budućnost. Budućnost običnog čovjeka, a ne političkih elita, koje se očito ne žele i vjerojatno neće mijenjati tako dok ih na to ne prisile građani nekim drugim izborom ili prosvjedima. Trenutačno niti jednog niti drugog nema na vidiku. Međutim, bez obzira, trebamo gledati naprijed i treba pokušati mijenjati stvari. Jer neke stvari postaje neizdržive.
Umjesto da se stranke poput SDP-a, koja za sebe kaže da je socijaldemokratska, pa čak i ljevičarska, solidarizira s narodom, kako bi zaista mogli biti konkurenti HDZ-u kada je obnašanje vlasti u pitanju, što se događa?
Primjerice međimurski predsjednik SDP-a Mladen Novak povećava svoje i sve druge naknade političara koji se inače politikom bave volonterski. To bi ponajprije trebalo podrazumijevati da ne primaju niti kunu naknade, a ne da se iste povećavaju na iznose koji imaju četiri znamenke ili više kada se zbroji sve što se zaradi u jednom mandatu.
Kada se iskorači dalje, kao što smo mi napravili na stupcima pored, onda se vidi da to nije sve. Stranački aktivisti koji stignu primjerice u županijsku skupštinu ili gradsko (općinsko) vijeće osim što dobivaju vijećničke naknade, smještaju se sa svojim kolegama i u razno-razna upravna vijeća ili nadzorne odbore u kojima se opet ubiru neke naknade.
I to nije još uvijek sve. Čak i županijski, gradski i općinski dužnosnici, pa da apsurd bude još veći i službenici koji su profesionalci i dobivaju iz lokalnih proračuna svoju plaću također se imenuju u vijeća i odbore kako bi kasirali honorare. Nije dosta da dobivaju iznadprosječne plaće, već se mjesečna primanja penju na brojke koje u sebi sadrže obavezno pet znamenki zahvaljujući honorarima.
Pa koja to država može izdržati sve to, a da u potpunosti ne iscrpi privatni sektor? Umjesto da se u javnom sektoru zarađuje duplo manje nego u privatnom kao što je u svim normalnim zapadnoeuropskim državama, da se destimulira daljnje uhljebljivanje, ništa od toga.
Jedini lijek i mogućnost za promjenu stanja u kojim neće biti moguće “honorarčiti” u vijećima i odborima je da se oni ukinu ili da se ukinu naknade.
Kada bi se ukinule naknade i iz njih maknuli stranački aparatčiki, te konačno otvorila mogućnost da se biraju nestranački ljudi i stručnjaci koji imaju reference za nadziranje javnih institucija i poduzeća, cijeli bi se sustav počeo mijenjati.
Nije istina kao što to tvrdi Mladen Novak “da ne bi bilo interesa za rad, kada ne bi bilo naknade, odnosno da političari slabo rade, jer je ona nedovoljno visoka”. Dapače, kada ne bi bilo naknada i kada bi se birali stručnjaci iz privatnog sektora koji bi u slobodno vrijeme nadzirali rad javnih tvrtki i ustanova, sve bi se počelo mijenjati.
Jer sada se događa totalno negativna selekcija nadzora, nitko neće od stručnih i dokazanih ljudi trošiti vrijeme s kvazipolitičarima koji su još k tome vrlo često bez ikakvih referenci, posebice kada je u pitanju nadziranje nečijeg rada. Jedino je u tome važna stranačka iskaznica i lojalnost.
Za bolje sutra potrebne su nam reforme o kojima više nitko ne govori jer se ponajprije tiču sustavnog smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru, kao što stručnjaci tvrde barem za oko 30-35 posto.
To ne znači stvaranje novih nezaposlenih, već prijelaz najmanje 15-20 posto zaposlenih iz javnog u privatni sektoru u kojem se svaki dan traže radnici svih profila.
Također bi još najmanje 15-20 posto zaposlenih primjerice u gradskoj i županijskoj upravi, javnim tvrtkama i ustanovama trebalo osigurati edukacije za prekvalifikacije koji će im omogućiti da rade na EU i drugim projektima, da otvore obrte i jednostavna poduzeća koja će povlačiti europski novac za ustanove, tvrtke, OPG-e, civilno društvo, ali da i sami sebi osiguraju plaće.
To znači da bi oko 150.000 školovanih ljudi iz javne uprave, javnih tvrtki, školskog i svih drugih sustava konačno dobilo odgovornost i obvezu da pokrenu i sebe i ovu zemlju.
Svi koji ostanu u javnom sektoru, trebaju nadzor stručnjaka iz privatnog sektora koji imaju iskustva i znaju što i kako treba raditi kako bi nam svima bilo bolje, kako bi ova zemlja imala budućnost.
Jedini problem nakon što sam nekoliko puta pročitao ovaj tekst da mi sve ovo izgleda kao utopija. Jesam li u krivu ili pak sam nepopravljivi optimist, zaključite sami.
