15 C
Čakovec
Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Zašto svi žele biti “viši stručni referent” u javnoj službi?

[layerslider id=”5″]

Kao što to često upozoravam, javni sektor i dalje je “zlatna koka” za sve one podobne, a situacija je naprosto eksplodirala posljednje dvije-tri godine. Umjesto obrnutog procesa, smanjivanja troškova za zaposlene u javnim službama, oni i dalje rastu, kao i njihove plaće.

I stoga nije čudno da svi oni koji se ne usude dokazivati iz dana u dan na tržištu, koji se žele sakriti što dalje od svih, u neku nevidljivu kancelariju, kako ih nitko ne bi vidio i pitao rade li išta ili ništa, a plaća je 30-40 posto veća od ovih naših međimurskih 4.000 kn prosjeka, grebu se svakim danom sve više, za nekakve referentske pozicije u javnom sektoru.

Nisu previše sretni zbog tog posla, ali srce im zatitra svakog 5. u mjesecu u iščekivanju kada će dobiti signal na mobitelu da je sjela plaća na račun. Pogled na brojku od 7.500 kuna koju sanja svaki prosječan i ne previše ambiciozan Međimurac i Međimurka, izmami im lagani osmijeh, koji uglavnom nema preostalih 168 sati koliko moraju provesti za radnim stolom.

Jer, inače ne vole taj posao, dosadan je do boli, ali sve je lakše kada se baci pogled na platnu listu. Dobro znaju da ne bi mogli isto zaraditi nigdje drugdje nego kao “viši referent za opće poslove” u našoj javnoj službi.

Probali su oni i privatni sektor. Ali tko će slušati nikad zadovoljnog šefa koji svaki dana traži “još ovo i ono”, “izvještaj na izvještaj u Excelu” i koji u 15.05, pet minuta poslije završetka radnog vremena pita: “A ti si se nekamo spremio/la? Nismo još gotovi za danas, još treba nešto odraditi”.

Nema sada više tog “svakodnevnog mobinga” za 3.500 kuna s putnim troškovima, konačno imam novca i vremena za sebe i za druge. Trebalo je samo (upo)znati pravu osobu koja ima nekoga bliskoga na funkciji ili postati preko noći vatreni stranački aktivist, malo pretrpjeti zimu i vrućinu u dvije-tri predizborne kampanje i sada se vide plodovi toga “malog ulaganja”.

Osmijeh im ubrzo dobiva zamah i preraste u cerenje, kada se prisjete riječi iz ove moje kolumne, a u sebi pomisle: “Neka samo piše, mogu mi novinari…”

Takva je otprilike stvorena slika koja se vrti u javnosti o tome zašto svi hrle prema poslu u nekoj javnoj službi ili tvrtki. Naši političari izmislili su model koji ne postoji nigdje drugdje u svijetu, već samo kod nas. U javnom sektoru može se zaraditi gotovo duplo više na istim administrativnim poslovima nego u većini privatnih tvrtki, obrta i svih drugih koji nešto rade u našem realnom sektoru, a da je posao istovremeno siguran i plaća fiksno visoka i isplaćena svaki mjesec točno ne u dan, nego u sat kada treba sjesti na računu.

Tako dugo dok se u Županiji, Gradu, Općini, Vodama, Cestama i svima drugima mogu isplaćivati plaće duplo veće nego kod privatnika, ne može biti dobro. Jednostavno smo presiromašna zemlja da bismo svi mi koji radimo za realne novce mogli financirati iznadprosječne plaće tako mnogo onih koji žive od javnog novca.

Svi misle da se možemo zaduživati unedogled i da situacija ne može izmaći kontroli što se tiče života na nerealno visokoj nozi u lokalnim javnim službama i tvrtkama.

U našoj zemlji još nije sve puklo samo zbog toga što smo opet svi mi koji uplaćujemo II. stup kreditori svih onih koji su na proračunu. Da bi podmirila proračunske rupe, država se uglavnom zadužuje za novce koje im posuđuju naši mirovinski fondovi koji ulažu u državne obveznice. Zbog toga se ne usude ukinuti taj stup, jer je veliko pitanje koliko realnog novca uopće ima u tim fondovima II. stupa, koji inače nema više gotovo nijedna europska zemlja.

Što pak će tek biti kada stignu prvi “novi” umirovljenici i kada će se trebati isplaćivati novci za mirovine? HDZ-ova Vlada se nećka oko toga hoće li vratiti 27 posto usklađenja mirovina, a malo žešći pesimisti nas još k tome plaše da je upitno hoće li uopće biti novca za onaj dio koji će ubrzo trebati početi isplaćivati mirovinski fondovi.

Stoga već u skoroj budućnosti postaje upitno i ovo malo mizerije od 2.000 kuna koliko prosječno iznosi međimurska mirovina. Svi mi koji radimo danas pitamo se hoćemo li uopće dobivati i toliko ili ćemo morati raditi tako dugo dok ne završimo na groblju.

Problemi, nažalost, postaju sve veći, jer se jednostavno ne događaju promjene koje su toliko nasušno potrebne.

Prvenstveno to znači: manje zaposlenih u javnim službama, veća radna učinkovitost, osnovni i motivacijski dio plaće itd., itd. Ima li nekoga na vidiku tko će to sprovesti?

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE