15 C
Čakovec
Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Zašto svi žele biti šefovi u javnom sektoru?

[layerslider id=”5″]

Bilo kakvo zaposlenje u javnom sektoru, u nekoj državnoj, županijskoj, gradskoj, općinskoj instituciji, ustanovi ili tvrtki, posebice s visokom stručnom spremom koja garantira često ne samo siguran posao, “duboku hladovinu” već i višu plaću nego kad se radi kod privatnika, i dalje je zbog prije nabrojenih razloga kao što to često pišem mnogima oko nas – “san snova”.

Korak dalje je pak borba za funkciju, poziciju, ali i privilegije u nekoj od javnih službi ili tvrtki kako bi se zaposlenje oplemenilo iznadprosječnom hrvatskom plaćom, po mogućnosti onoj koja je bliska onome što se može zaraditi u Njemačkoj, pa se ne mora uopće razmišljati o tome da se napusti lijepi i miran život u jedinoj nam domovini.

Zato se i u našoj javnosti pojavljuju priče o “rovovskim borbama” unutar sustava o tome tko će postati načelnik policije, pročelnik u nekoj podružnici državne službe, šef odjela bolnice itd., itd.

I ne bi to bio tako veliki problem kada bi unutar nekog sustava bilo nekoliko rukovodećih mjesta, jer bi se onda možda i među “stranačkim kadrovima” pronašao netko od deset njih koji vrijedi za šefovsku poziciju. Ali ne. Kod nas je najveći problem što je unutar svakog javnog sustava više desetaka razno-raznih rukovodećih razina, pa se onda s nekoliko stranačkih aktivnosti na štandovima, prijateljskim ili rodbinskim vezama ili pak lobiranjima dolazi do neke šefovske pozicije samo iz jednog razloga: da se ubode što bolji koeficijent i plaća.

Osim negativne kadrovske selekcije, jer se najbolji ne odabiru od najboljih, već od podobnih, događa se i ono čega smo svakodnevno svjedoci. U javnom sektoru se ne provode reforme, jer svaka stranka i njezini čelnici imaju svoje “liblinge” koje treba zaposliti, koji ne provode promjene, već i dalje gomilaju dugove.

Ako se to “prevede” na lokalno, najbolji primjer u posljednje vrijeme za tako nešto je naša čakovečka bolnica, gdje postoji gotovo stotinjak nekakvih “šefovskih pozicija”, a postavljanje novih-starih ljudi na sve te silne bolničke funkcije uzburkava duhove već mjesecima u našoj javnosti.

I dok se javnosti kadroviranje novog ravnatelja pokušava nametnuti kao glavni problem “nereda” u čakovečkoj bolnici, problemi, nažalost, nisu novi, otkako je odnedavno Robert Grudić ravnatelj, već su poznati od “prekjučer”. I trebali bi se konačno početi rješavati.

Prema dostupnim informacijama primjerice liste čekanja u našoj bolnici mogu se vrlo brzo srediti, u samo tri do šest mjeseci, kada bi se prestali raditi kompromisi koji inače nisu dopušteni niti u jednom zapadnoeuropskom sustavu javnih službi, a kod nas se još uvijek toleriraju. Jednostavno niti jedan šef kojeg je ravnatelj postavio za nekog “manjeg šefa”, ne smije reći da se nešto ne može učiniti, poboljšati na bolje. Jer, prostora za poboljšanja ima jako mnogo. Svaki tko pokazuje otpor promjenama koje se moraju dogoditi jednostavno ne može biti šef, jer šefovi trebaju provoditi promjene u svom djelokrugu rada i savladavati sve prepreke koje stoje kako bi poboljšali stanje stvari.

Ravnatelj Grudić stoga se nikako ne bi smio uvući u igru koja generira nered u njegovoj ustanovi, a koju forsiraju i neki mediji da je najveći problem naše bolnice: Zašto ja nisam šef?

Njegova uspješnosti ovisit će samo u tome, je li uspio uvesti bolju učinkovitost u sustav kojim upravlja, hoće li primjerice za njegovog mandata pojedini bolnički odjeli konačno skratiti liste čekanja za preglede u realne vremenske okvire (do 30 dana), a ne da se na njih mora i dalje mora čekati šest mjeseci i više. Pacijentima uopće nije važno tko (ni)je nekakav šef u bolnici ako dobivaju kvalitetnu uslugu. To je trenutačno najveći problem čakovečke bolnice, a ne hoće li šef nekog odjela biti Marko ili Janko, stari ili mladi liječnik, SDP-ovac ili HDZ-ovac. Jedini kriterij za nekog šefa treba biti hoće li i može li uvesti reda u sustav.

To je također jedini pravi put prema oporavku ne samo našeg zdravstva, već i bilo koje druge naše javne službe. Jer, kada bi šefovska plaća ovisila o uspješnosti odrađenoga posla, vrlo brzo bi se iskristaliziralo tko može, a tko ne može “šefovati”. I ne samo to.

Kada šefovske funkcije ne bi bile tako ugodne kao što su one danas, kada bi se za svaku funkciju tražila odgovornosti i mjerljivi rezultati, tada bi vrlo brzo u javnom sektoru nestalo potrebe za stotine šefovskih pozicija. Konačno bi dostatna bila dva ili tri šefa, a ostali bi radili posao koji možda znaju puno bolje raditi, pa i zaraditi, nego da su neuspješni šefovi.

 

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE