[layerslider id=”5″]
Dakle? Ponovimo gradivo. Hrvatska je samo zbog jednog u krizi – državne potrošnje iznad realnih mogućnosti. Svi se ekonomski analitičari slažu da je u tome najveći problem, ali ne i oni koji su na ili blizu vlasti. I ništa se ne poduzima da se to promijeni.
I tu je krug zatvoren. Ostaju građani i njihovo pravo glasa na izborima. Ali i dalje se pitam koja to politička opcija u ovom trenutku stanuje ovdje, koja ima muda napraviti reda u našoj zemlji? Nijedna.
Štoviše, u ovom trenutku dva koncerna proživljavaju tešku katarzu: Agrokor i Uljanik upravo zbog toga što se nije reagiralo na vrijeme. Odugovlačilo se s rješavanjem problema tako dugo dok voda nije došla do grla i zaprijetio potpuni kolaps. I to ne bi bio tako veliki problem kada su radnici u pitanju, jer svaki čovjek koji želi raditi može si pronaći posao, da još uvijek ne znamo koliko će nas sve to skupa koštati. Uvjeren sam da uz sve ono što je ranije ulupano kroz poticaje i subvencije u oba koncerna, hrvatski porezni obveznici neće proći “lišo”, već će se morati, kad za to dođe vrijeme, dati milijarde proračunskih sredstava.
S obzirom na to da nema prijetnje vodećim političkim strankama da mogu snositi neke veće posljedice zbog takvog neodgovornog ponašanja, posve je normalno da se i dalje može troškariti bez reda.
Kako državno troškarenje ne bi došlo u pitanje, smišljaju se novi načini za punjenje proračuna. Jedan od njih je da se direktorima u malim tvrtkama, koji su vlasnici i direktori, ali ne primaju plaće ili su one minimalne, nametnu veći obvezni porezi i doprinosi.
Mnogi utjecajni “direktori” takvih tvrtki koji su glasni na društvenim mrežama, ovu mjeru koju priprema ministar financija Zdravko Marić dočekali su na nož s obrazloženjem da želi uništiti malo poduzetništvo. Svi oni kunu se kako rade pošteno (i takvima smatraju većinu poduzetnika) i da primjerice nisu oni ti koji su prijavljeni na jedan sat i da plaćaju 40-ak kuna zdravstvenih doprinosa, a koriste sve moguće povlastice hrvatskog zdravstvenog osiguranja.
Nisam baš siguran da je većina takvih. Zapravo je vjerojatno u pitanju opet manjina poštenih, dok većina izigrava sustav.
Upravo zbog toga mi u Hrvatskoj imamo tako visoki PDV i tako visoke doprinose i poreze. Jer u većini hrvatskih županija, posebice tamo gdje je na vlasti HDZ, država se krade ili pak od nje traže povlastice na svakom koraku kada su poduzetnici i obrtnici u pitanju.
Kako bi se to “kompenziralo” jer se HDZ-ova vlast ne želi zamjeriti svojim biračima u Dalmaciji, Lici i Slavoniji, onda nastradaju najviše oni koji rade pošteno ili barem se trude da budu što pošteniji, a to smo mi na sjeveru, Primorje i Istra.
I to je naš najveći problem. Svakako je potrebno puno više liberalnoga, a mnogo manje etatističkog kada je u pitanju naša politika, ekonomija i društvo, ali bez fige u džepu.
To znači da svi oni koji rade nezakonito od Vukovara do Dubrovnika trebaju biti maknuti s tržišta, a ne da im se isto tolerira, pa se onda smiju iza leđa svima onima koji rade pošteno.
Međutim, u ovom trenutku svakoga običnog čovjeka naše zemlje najviše muči kako zadržati ili pronaći bolje plaćeni posao, kako bi mogao otplaćivati stambeni kredit, plaćati režije, priuštiti si barem neko malo zadovoljstvo. Kako bi mogao što normalnije živjeti, bez svakodnevnog stresa i upitnika o budućnosti.
Istovremeno naši političari uopće ne žele čuti koji problemi muče naše građane, kako bi ih mogli rasteretiti da se živi bolje i kvalitetnije, da građani ne moraju razmišljati o odlasku na rad u inozemstvo.
Naši političari, svi odreda, bave se samo “visokom politikom”, tj. sami sobom, odnosno kako sebi i svojim interesnim skupinama, umreženima, osigurati što veće i brojnije poslove i privilegije.
Ne žele se, nažalost, nimalo solidarizirati s običnim građanima. Tako primjerice više nitko u Saboru ne razgovara o smanjenju plaća zastupnika i ukidanju povlastica.
Stoga ćemo se i dalje samo zaduživati, valjda tako dugo dok ide, odnosno dok i kod nas, kao i u Grčkoj, strani bankari ne odluče da moramo u bankrot.
