Zašto je skepsa nadjačala moj optimizam?

[layerslider id=”5″]

Stiže nam ususret još jedna izborna kampanja, ovaj put za lokalne izbore, na domaćem terenu, koja bi, po svemu sudeći, mogla biti puno žešća nego sve one ranije.

Prvi političar koji je spomenuo konkretni boljitak ljudi umjesto dosadašnjeg ufanja i obećanja ulaganja u komunalnu infrastrukturu i vatrogasne kombije SDP-ov je kandidat za župana, Mladen Novak.

Za početak je dobro detektirao najveće probleme: – Plaće su danas u Međimurju čak 25 posto niže od hrvatskog prosjeka. Više od trećine radnoaktivnog stanovništva nema nikakvu školu ili ima tek osnovnoškolsko obrazovanje, svega osam posto ljudi ima visoku stručnu spremu. U Međimurju danas umirovljenici jedva imaju za pristojan život, a oni s poljoprivrednim mirovinama na rubu su egzistencije. – kazao je Novak prilikom predstavljanja svoje kandidature.

Prvi je to naš političar koji je crno na bijelo iznio ono što najviše muči naše građane. To su prvenstveno niska primanja, zbog čega traje žestoki egzodus mladih i ljudi u najboljim godinama na rad u inozemstvo.

Bilo bi stoga itekako dobro da se upravo oko platforme “što može budući župan ponuditi kako bi stvari iz realnog života krenule nabolje” “pofajtaju” u izbornoj kampanji trojica predsjednika najjačih međimurskih stranaka, ujedno i kandidati za župana: Horvat (HDZ), Novak (SDP) i Posavec (HNS), uz Bunjca iz Živog zida, upravo oko toga.

No, nekako sam skeptičan da će se tako nešto dogoditi, kao što sam nisam preveliki optimist da naša politika, uključujući i SDP, može i želi promijeniti i učiniti nešto u korist “malog čovjeka”.

Naime, oni su svoju priliku, primjerice, oko povećanja minimalne plaće propustili učiniti dok su bili na vlasti pune četiri godine. Stoga sada pomalo licemjerno zvuči kada se u Saboru zalažu za povećanje minimalne plaće na 4000 kn bruto kada su oporbi, jer znaju da to HDZ neće promijeniti.

Dvoličnost je najveći problem hrvatske politike. I na živce mi idu upravo oni koji se “s dva tjedna staža u SDP-u” predstavljaju kao “komunisti u srcu i duši” (ne smijemo se tako deklarirati u javnosti, jer to ipak nije poželjno, njihovo je opravdanje što su “ljevičari” samo “prigodničarski”), čak nastupaju za potrebe izborne kampanje s pozdravima poput onoga: “Drugarice i drugovi!”, iako ne znaju, niti će ikada znati, što ovaj najpoznatiji internacionalni ljevičarski pozdrav zapravo znači. To rade uglavnom zbog toga, kao što sam već pisao u prošlom broju, kako bi zadržali aktualne ili stekli neke nove sinekure.

Jer svi naši političari i uhljebljeni koji žive u vlastitom svijetu, potpuno otuđeni od građana, doveli su do toga da ih građani ne doživljavaju kao one koji se bore za interese većine naroda i običnoga malog čovjeka.

Kod nas se političari o njemu, nažalost, uopće ne brinu ili to rade populistički, s puno riječi, ali malo konkretnih djela.

I oni koji su u Europi konačno isplivali na površinu kao istinski ljevičari, a nisu populisti koji će se zalagati za interes radnika, seljaka i drugih, poput grčke Sirize, vrlo često moraju pognuti glavu u srazu s nenaklonjenim medijima, odnosno čak i nominalno “lijevim” strankama poput socijalista ili socijaldemokrata, kao što je naš hrvatski SDP.

Stoga, bez obzira tko pobijedio na lokalnim izborima u Međimurju i drugdje, a posebice u Zagrebu, kako u gradu, tako i u ministarstvima i cijeloj državnoj upravi, mora se jako duboko zaorati ako želimo konačno ugledati nekakvo svjetlo u tunelu, odnosno put prema boljoj budućnosti.

Nisam veliki optimist u tom pogledu.

Ostavi komentar