Zar su radnici iz Mađarske budućnost našeg gospodarstva?

[layerslider id=”5″]

Sigurnost javnog sektora i nova zapošljavanja u istome koja se i dalje potiču u našoj zemlji ne donosi ništa drugo negoli veće račune. Brojka zaposlenih u javnom sektoru opasno se približila tome da bude blizu pola milijuna ljudi. Strelovitom brzinom približava se zaposlenima u realnom sektoru, u kojem je tek oko 700.000 ljudi, tako da je veliko pitanje koliko dugo uopće možemo izdržati kada je u pitanju održivost zdravstvenog i mirovinskog sustava.

Za lakše sutra u našem kraju politika bi pod hitno trebala maknuti šape od lokalnih institucija i komunalnih poduzeća u kojima se i dalje zapošljava uglavnom po političkoj podobnosti ili vezi, izmišljaju se radna mjesta i događa neracionalno zapošljavanje.

Moramo početi biti svjesni toga da tek kada se naprave nasušno potrebne racionalne promjene u komunalnim poduzećima može doći i do smanjena “čekova” koji nas guše iz mjeseca u mjesec. Jer, živimo u Međimurju, Hrvatskoj, a režije plaćamo skuplje od Nijemaca. To je samo zato što ne plaćamo nešto što smo zaista potrošili, već tri-četiri puta veće račune komunalnih usluga nego bi oni stvarno trebali biti – financiramo “uhljebe”. Godinama nam tako uzimaju novac direktno iz džepa.

Hrvatska, pa tako i Međimurje između ostaloga, i zbog toga se prazne “brzinom munje” kada su u pitanju građani u najboljim godinama koji odlaze zauvijek raditi u inozemstvo. Iseljavaju ne samo pojedinci zbog “privremenog rada u inozemstvu”, već odlaze cijele obitelji koje ako se nastane u Njemačkoj mogu samo od dječjeg doplatka dobiti mjesečno oko 500 eura po djetetu.

Istovremeno je zbog nedostatka radne snage počeo trend sve snažnijeg zapošljavanja stranih radnika u našem kraju, pa tako sve više tvrtki u donjem Međimurju zapošljava Mađare, tvrtke iz Čakovca i okolice iz BiH, kako bi moglo održati narudžbe i dosadašnji nivo proizvodnje. To je za sada javna tajna, jer se niti jedna naša tvrtka s time baš “ne štima”.

– Ne možemo rasti, ulagati i razvijati se bez novih kadrova, za kojima imamo potrebe – žale se odreda svi naši poduzetnici posebice u metalskoj, transportnoj, građevinskoj i tekstilno-obućarskoj branši i dodaju: – Povećali smo plaće, na uštrb dobiti koju smo usmjeravali u nove tehnologije i tako hvatali korak za konkurencijom, no iscrpili smo taj model i ako nam se ne pomogne, gubimo na tržištu, kazao je nedavno primjerice Saša Senčar iz tvrtke Senko.

Bez obzira na sve “isprike” poduzetnika – plaće se pokazuju kao najveći međimurski problem. S obzirom na to da većina naše prerađivačke industrije i dalje radi lohn-poslove za inozemne partnere, a oni plaćaju samo “ruke”, bez da se ulaže u razvoj i vlastite proizvode, niti danas niti u bližoj budućnosti neće moći doći do značajnijeg podizanja plaća. Bez obzira na to što metalci ističu da se približavaju plaći od 1.000 eura mjesečno, ako se i isplaćuje, ona više nije “čarobna brojka”.

Stoga veliki broj kvalificiranih majstora sve više bira odlazak u inozemstvo, gdje se može zaraditi duplo više uz 13, pa čak i 14 plaću, te mnoge druge beneficije poput dječjeg doplatka koji je kod nas i dalje socijalna kategorija, umjesto da bude poticajna demografska mjera, posebice za one koji zarađuju iznadprosječno.

I župan Posavec nedavno je za Međimurske novine istaknuo kako bi minimalna plaća trebala iznositi 5.000 kn jer je svjestan toga da nam ljudi odlaze. Međutim, možemo mi lokalno davati i najbolje prijedloge, kada vladajući za tako nešto uopće ne mare. Posebice kad je u pitanju izvršna vlast.

Predsjednica, župani i svi drugi mogu biti glasni, ali ako ih Vlada, premijer i ministri ne žele čuti – “uzalud nam trud svirači”. Stoga bi Vladu trebalo pritisnuti što snažnije, sa svih strana, ali ne zbog povećanja plaća u javnom sektoru za što su pregovori u tijeku, već za ozbiljno povećanje minimalnih satnica u realnom sektoru. Bez toga smo osuđeni na propast.

 

 

Ostavi komentar