[layerslider id=”5″]
Prošlo je već dosta godina otkako sam pisao o “Povelji za novi početak“ koju je Nacionalno vijeće za konkurentnost prezentiralo tadašnjem predsjedniku Ivi Josipoviću. Dokument koji je dobio (pre)malo medijske pozornosti govorio je o tome da će 2025. Hrvatska biti “najpoželjnija zemlja za život u Europskoj uniji”. Izgledalo je to 2010. godine u vrijeme kada je žestoko počela udarati kriza kao nestvarni san, ali, nažalost, ni danas nije puno bolja situacija.
Što u njemu piše? Prosječno ćemo zarađivati 2500 eura mjesečno, zaposleno će biti 75 posto radno aktivnog stanovništva, a udio visokoobrazovanih radnika bit će umjesto sadašnjih 20 čak 30 posto. Sve to bi se moglo ostvariti za desetak godina ako se ispune tri osnovna cilja: BDP po stanovniku od 30.000 eura, 75 posto zaposlenoga radno aktivnog stanovništva, među kojima će 30 posto biti visokoobrazovano.
Sedam godina poslije još uvijek smo daleko od svega toga, prije svega zahvaljujući tome što politika ne radi uopće na tome da se sve to ostvari.
Ovi su ambiciozni ciljevi naime tražili promjenu paradigme, u kojem će najvažnije biti temeljne vrijednosti koje su, nažalost, i dandanas narušene, a to su ponajprije poštenje u politici i gospodarstvu, bolji odnos prema radu u svim sektorima, prema obrazovanju, te inovacijama. Svi njegovi promotori kazali su tada da uz to treba zajedništvo, okupljanje glava, umrežavanje, društvo dogovora, a ne konflikta.
Ništa se od toga nije započelo ostvarivati, sve je danas još gore nego tada pred sedam-osam godina. Prema aktualnoj situaciji, čini se da je to zapravo još jedan dokument koji je ostao mrtvo slovo na papiru.
Zašto je to tako? Zato što se o takvim strateškim stvarima razgovara na marginama našeg društva i nikako ne mogu doći u prvi plan. Kada je to tako, onda nije čudno da sve druge teme isplivaju na površinu, umjesto onih koje bi trebale biti najvažnije i kojima bi se svakodnevno trebali ozbiljno baviti.
Kako je teško bez unaprijed zacrtanih ciljeva ići naprijed, najbolje se to oslikava među našim međimurskim metalcima, koji su također predugo čekali “nekoga drugoga”, jer im je prije toga bilo predobro, da bi “preko noći” uvidjeli da bi mogli ostati bez radnika, ako se sami ne pokrenu.
Kada smo mi u našim novinama podržali ulazak u EU, znali smo zašto to činimo, što će se zapravo dogoditi kada je u pitanju tržište rada i o tome smo otvoreno pisali. Upozoravali smo poslodavce da će oni iz zapadnoeuropskog susjedstva postati ubrzo poželjniji od naših, ako se ne počinju podizati plaće. Nije bilo odmah ozbiljno shvaćeno, ali pred dvije-tri godine situacija se počela mijenjati.
Doslovce “5 do 12”, a prvi je tempo nametnuo Đuro Horvat s 1000 eura prosječne plaće u metalskoj branši, što je nakon naše medijske podrške odjeknulo diljem zemlje.
I krenulo je nabolje u granama privatnog sektora koje su ostale bez stručne radne snage, gdje radnici nakon što više nego pošteno odrade 8 ili više sati, ipak danas zarađuju iznadprosječnu našu plaću, znači sve bliže su željenih 7500 kuna.
Ono što je najvažnije to ne znači da je maksimum, nego vlasnik Tehnixa ovih dana opet gleda nekoliko godina unaprijed i poručuje da treba raditi na tome da se te plaće kroz narednih pet godina podignu na 1500 eura.
Uvijek smo na naše naslovnice gurali one ljude i procese zahvaljujući kojima idemo naprijed, koji rade na boljitku cijelog društva. Na čelu tog procesa moraju biti oni koji su uspješni. Oni moraju političarima i cijelom društvu otvoriti oči i pokazati put. Dobro je da se to konačno uhvatilo jer oni nikako ne smiju stajati po strani.
Političari moraju služiti svima nama i biti potpora, a ne glavne face oko kojih će se vrtjeti cijeli svijet.
Takvi su potezi temelji onoga što bi svi željeli da se zaista ostvari 2025. godine, a što danas izgleda samo kao lijep san.
