Svi su nezadovoljni, a nitko se ne bi javno pobunio

[layerslider id=”5″]

U našoj politici najčešće vrijedi ona: “jedni šumom, drugi drumom”. Tako je ovaj tjedan predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović opet govorila o odlasku mladih, kao i cijelih obitelji za boljim plaćama i normalnijim životom u inozemstvo. “Kad sam rekla da smo u demografski izvanrednom stanju koje zahtijeva izvanredne mjere, neki su govorili da pretjerujem”.

Ovih dana predsjednik Vlade istaknuo je da je Vlada zbog izvanrednog stanja u kojem se našao Agrokor morala posegnuti za izvanrednim mjerama. Trebalo je spasiti oko 40 tisuća radnih mjesta. Taj veliki trud Vlade treba pozdraviti i svakako ga objektivno priznati”, kazala je i dodala: “No, samo prošle godine iz Hrvatske je iselilo 80 tisuća ljudi, od čega samo u Njemačku 40 tisuća. Što je to onda ako nije izvanredno stanje koje traži izvanredne mjere”.

Iz koje je ono stranke predsjednica Kitarović, a iz koje premijer Plenković? Zar nisu iz iste, iz HDZ-a? Što bi tek bilo da je na vlasti SDP? Ili da su na vlasti zajedno SDP, HDZ i Most što je bilo u jednom trenutku prilično blizu? Danas bismo valjda imali četiri vlade i zbrku samo takvu.

Međutim, ono što je još uvijek nevjerojatno u cijeloj ovoj našoj situaciji jest da nema nekih masovnijih prosvjeda.

Posljednji nešto duži koji je na kraju urodio plodom za tu skupinu prosvjednika bio je zapravo političke naravi, kada je desni dio braniteljske populacije, poznatiji kao “šatoraši”, po svu silu želio promjenu vlasti, kako bi se izborio za još više proračunskih privilegija.

Poslije toga bio je još jedan malo ozbiljniji, u cilju potpore kurikularne reforme, ali unatoč impozantnom broju od 50.000 ljudi, kao što je poznato reforma je zaustavljena.

Nakon toga prosvjede organiziraju uglavnom konzervativne i desničarske skupine, koje bi nas najradije ostavile u dubokoj romantičarsko-nacionalističkoj prošlosti.

Pokazali su se kao oni koji ne mogu naškoditi vladajućem HDZ-u, jer dobar dio tih prosvjednika bez obzira na to što je nominalno kontra zbog nekih odluka poput donošenja Istanbulske konvencije, ipak su njegovi birači kada dođu izbori.

Svi drugi prosvjedi nisu naišli na neku veću potporu ostatka građana, bez obzira na to što je dobar dio njih itekako opravdani poput toga da bolesna djeca ne mogu dobiti potrebne lijekove ili pak da se izbjegava promjene zakona koje će pomoći blokiranima u odblokiranju računa. Takav institut ne postoji niti u jednoj drugoj zemlji osim u Hrvatskoj, budući da se naplata dugova vrši na transparentniji način, izravno s računa građana, ali bez njihove blokade.

Zašto se naši političari boje danas bilo kakvog javnog prosvjeda, pa su počeli, ako ništa drugo onda barem komunicirati s onima koji su nezadovoljni bez obzira koliko ih bilo? U strahu su da prosvjedovanje ne dobije na zamahu, da se ne proširi na ostale skupine građana koji se osjećaju diskriminirani u vlastitoj zemlji, ali na sve druge nezadovoljne ukupnom situacijom.

Stoga su u posljednje vrijeme počeli primati predstavnike svih prosvjednika, iako se nakon toga često događaju situacije “pokvarenih telefona”. Ispada da ministri uopće ne slušaju što se želi postići prosvjedima, već i dalje nameću neke svoje ideje za zakonska rješenja koja nemaju veze s onim zbog čega se prosvjedovalo.

Nažalost, većina građana i dalje svaki prosvjed promatra sa strane. Nezadovoljni su, žestoko prosvjeduju na društvenim mrežama i glasno psuju kad gledaju političare na televiziji, ali nisu za “akciju”.

I nama se često obraćaju nezadovoljni i ogorčeni građani koje muče razne nepravde, ali nerado istupaju javno s imenom, prezimenom i fotografijom.

Međutim, bez građanske hrabrosti neće doći do pravih promjena.

Ono što je zajedničko svim našim vladajućim, pa i oporbenim političarima u ovim i sličnim situacijama je da možda nešto i kažu ili podrže, ali nakon toga ne čine ama baš ništa da bi se nešto zaista promijenilo. Ne poduzima se ništa kako bi se zakoni zaista promijenili u korist građana.

Zar mislite da bi predsjednica nešto promijenila da ima izvršnu vlast, da bi poduzela nešto konkretno da se počinju mijenjati stvari kako bi što više mladih odustajalo od odlaska, kao što se sada zalaže za kvalitetniju demografsku politiku, obrazovnu reformu i blokirane.

Ne bi se promijenilo ništa jer sadašnje političke garniture mainstream stranaka uopće ne razmišljaju o tome da većini građana bude bolje, već samo na sebe i svoj džep, odnosno kako da pomognu određenim partikularnim skupinama kako bi dobili njihov glas na izborima, da i dalje mogu raditi po starom, kako je bilo i do sada.

Ostavi komentar