[layerslider id=”5″]
U našoj zemlji više nas zaista malo što može iznenaditi kada su političari i njihov nadzor u pitanju. Pišem već neko vrijeme o tome da živimo u “dvije Hrvatske”, jedna koja je kod nas koja se barem pokušava približiti kriterijima zapadnih demokracija i druga u kojoj godinama dominira HDZ, kojoj je domoljublje i hrvatstvo neupitno, ali istovremeno je i dalje teška balkanska žabokrečina, posebice kada treba poštovati pravila pravne države.
S obzirom na to da državna revizija svakih osam godina dođe u općinu ala Škabrnja koja je nakon teškog stradanja njezinih stanovnika na početku Domovinskog rata ovih dana došla u medije, nažalost, zbog sasvim drugog razloga, odnosno nevjerojatnih iznosa koje su potrošili iz općinskog proračuna samo prošle godine tamošnji načelnik (HDZ) i njegova zamjenica.
Iako brojke o ukupnom kešu koji su podigli s općinskog žiro-računa u 2016. godini nisu sasvim jasne, samo jedna od 800.000 kuna koji, kako kaže državna revizija, “još nisu opravdali”, izaziva potpunu nevjericu i pitanje u stilu Mladena Delića: Ljudi moji, je li to moguće!
Moguće je, moguće. I ne samo da su taj iznos podigli prošle godine, isto su to radili i ranije, još 2008. godine kada je također državna revizija svratila i nije se promijenilo ništa. Što se događalo između jedne i druge posjete revizije, možemo samo pretpostavljati.
Valjda se i dalje pitate kako je to moguće da je načelniku općinski proračun godinama “bankomat” i nikome ništa? Kako birači te općine mogu godinama podržavati čovjeka koji troškari novac poreznih obveznika, bez da mora previše objašnjavati na što to troši cifre od kojih boli glava.
Mnogima nije jasno, iako je revizija i to ustanovila. Ali danas je analitičko novinarstvo otišlo k vragu, posebice u nacionalnim medijima, pa ako i nešto analiziraju, onda zapravo to naprave tako da dok dođete do kraja članka, još manje znate nego kada ste ga počeli čitati.
Pa evo odgovora! Dok načelnik prema vlastitom nahođenju diže s općinskog računa stotine tisuća kuna, istovremeno njegovi birači uopće ne moraju plaćati račune općinskom komunalnom poduzeću. Poduzeće nije godinama poduzimalo ništa da naplati neplaćene račune građana, pa je na kraju završilo u stečaju. Umjesto ovrha prema građanima zbog neplaćanja računa, ovrhu je zaradilo komunalno poduzeće, a sada ista prijeti i općini.
I za kraj ove pričice – biser. Općina ima tek 1,5 milijuna kuna vlastitih izvornih prihoda, a razliku do 7,5 milijuna kuna, znači oko 6 milijuna kuna godišnje, podmiruje država.
Sve manje mi je čudno da se MOST kao stranka koja je utemeljena u Dalmaciji, zalagao i zalaže za ukidanje općina, gradova i županija, jer vjerojatno zna što se događa(lo) na njihovom terenu, kada je u pitanju novac lokalne samouprave. Druga je stvar što oni to nikad neće javno reći i djelovati da se promjeni, nego smatraju da je jedino rješenje ako se nešto ukine.
Ono što nije nimalo dobro je situacija da se tako nešto tolerira, da se tim i takvim (grado)načelnicima bavi samo državna revizija, ali ne i policija, DORH i sudovi.
Tolerancija zapravo donosi prelijevanje bahatog političkog ponašanja sve više i kod nas, posebice kada se vidi da birači ne reagiraju osudom (gubitkom izbora).
Srećom, političari se kod nas još uvijek boje koristiti gradske ili općinske račune kao osobni bankomat, ali zahvaljujući sve agresivnijem PR aparatu kojim se okružuju, pokušavaju i sve više uspijevaju pažnju publike okrenuti prema onom smjeru koji njima odgovara, da bi mogli raditi “ispod žita”.
Za sada se to najviše očituje u sve beskrupuloznijem štimanju natječaja za zapošljavanje u lokalnoj samoupravi ili pak tvrtkama u njezinom vlasništvu.
Nažalost, virus nepotizma u kojem je važnija stranačka podobnost od sposobnosti i stručnosti, već odavno je zahvatio i naše zdravstvo, a proširio se zadnjih nekoliko godina i na odgoj i obrazovanje, pa se više niti teta u vrtiću ili učitelj u školi ne može biti ako nisi član stranke koja ima najveći utjecaj za zapošljavanje.
Ozbiljne medijske kuće poput naše upozoravaju javnost iz tjedna u tjedan na nepodopštine političara, koliko je to u našoj mogućnosti. Ali i sve češće ostajemo usamljeni jer se sve veći broj medija, posebice elektroničkih, “zakačio” za lokalne proračune i objavom vijesti u kojem nema nijedne kritike onoga što rade oni koji im osiguravaju najveći dio prihoda, često uništavaju sav naš trud da stvorimo bolje i pravednije društvo.
Građani se također ne smiju predati, ne smiju ići linijom manjeg otpora i očekivati da će netko umjesto njih promijeniti stvari. Moramo ih mijenjati svi zajedno ili ćemo i mi uskoro imati situaciju poput one koja se događa godinama u Škabrnji i mnogim drugim znanim i neznanim gradovima i općinama u kojima očito nema nikakvog interesa za građanski nadzor.
