[layerslider id=”5″]
Naše Novine u proteklom razdoblju od prošlih lokalnih izbora detektirale su i međimurskoj, pa i široj, javnosti predstavile dva najveća problema zbog kojih gubimo mlade, odnosno radnike, pa i cijele obitelji: (pre)male plaće i visoki troškovi života.
U prošlom broju pisao sam o potrebi podizanja međimurskih plaća o čemu zahvaljujući Međimurskim novinama danas kod nas govore svi naši političari, a počeli su i gospodarstvenici, svjesni da ako to ne naprave mogu ostati bez dobre radne snage, što se danas već uvelike događa. Za tako nešto trebaju i kvalitetne odluke politike, jer cijenu rada opterećuje skupa država i nesređeno tržište.
Drugi par cipela problema koje također generira politika, a rezultira odlaskom ljudi raditi vani, visoki su troškovi života, odnosno računi režija koje svaki mjesec dolaze na naplatu. Voda, struja, plin i sve drugo kod nas koštaju ponekad čak i više nego u razvijenim zemljama EU u kojima se isplaćuju nekoliko puta veće plaće.
I zato se kod nas sve počelo raspadati, a jedini spas mnogi vide u odlasku u inozemstvo, jer samo s plaćama od 2.000 eura na više može se servisirati sve ono što mi danas u Međimurju i Hrvatskoj imamo za poplatiti i nakon toga da nešto ostane za druge obiteljske ili osobne potrebe.
Kada su u pitanju političari međimurske lokalne samouprave, prečesto se i dalje vodi rasprava o tome kako dalje graditi dvorane, kanalizaciju, pješačko-biciklističke staze i slično, odnosno ono što će biti novi trošak proračuna i nas poreznih obveznika. Znači, još uvijek nije prioritet da se razmišlja na način: Što može učiniti lokalna samouprava da ostane više novca u džepu građana.
A nije da nema dobrih primjera, vjerovali ili ne, čak i u našoj zemlji. Jer, ono što je zajedničko najuspješnijim hrvatskim općinama jest ulaganje u poticanje poduzetništva i gospodarske aktivnosti te socijalni standard. Kod nas u Međimurju to se događa još uvijek samo sporadično.
To znači da, ako želimo naprijed, više ne smijemo biti jalni onomu tko ima neku poduzetničku ideju kako bi zaradio i bolje živio, već ga u tome poticajno trebaju podržati lokalne vlasti.
Naša lokalna samouprava poslove putem javne nabave treba dati onima koji redovno plaćaju poreze, isplaćuju plaće i zapošljavaju, a ne onima koji mute i šuruju s političarima. Ili pak još konkretnije poslodavca koji na neodređeno zapošljava visokoobrazovanu osobu s područja grada ili općine, znači mladu osobu koja se vratila s fakulteta u rodni kraj trebalo bi poticati s primjerice 20 tisuća kuna ili isplatom polovice bruto plaće godinu dana i slično. Gradovi i općine također bi trebale subvencionirati barem 70, ako ne i svih 100 posto, roditeljskih troškova vrtića i jaslica itd.
Naravno, da bi se za tako nešto imalo novaca politika bi konačno trebala maknuti šape od lokalnih institucija i komunalnih poduzeća u kojima se i dalje zapošljava uglavnom po političkoj podobnosti ili vezi. Izmišljaju se radna mjesta i događa neracionalno zapošljavanje, nema ocjenjivanja učinkovitosti kao u privatnom sektoru i često se samo “dolazi na posao”.
Nikako nema političke volje koja će preokrenuti taj trend djelovanja da se iz političko-podobničkog upravljanja u službama, institucijama i javnim tvrtkama, prijeđe na stručno. Znači, politika, bi trebala odrediti strateške ciljeve svoga djelovanja, a sve ostalo prepustiti onima koji su sposobni, a ne podobni iste i ostvariti. Zbog toga nisam optimist, nego i dalje umjereni pesimist.
Međutim, ako se taj preokret vrlo brzo ne dogodi, Hrvatska bi mogla doći u slične problema u kojima je danas primjerice Agrokor. Zato su takve promjene, tj. reforme na svim razinama, koje danas nažalost više nitko ne spominje, zapravo nužne odmah, jer samo na taj način plaće u gospodarstvu mogu rasti, odnosno možemo smanjiti režije i visoke troškove života. U suprotnom zbog odlaska radno sposobnog, odnosno najvitalnijeg srednjeg sloja stanovništva prijeti nam kompletni bankrot.
