[layerslider id=”5″]
U Hrvatskoj i Međimurju se, nažalost, i dalje od politike najbolje živi, i dok se ne promijeni taj mentalitet i dalje će odumirati srednja klasa, a s njom i demografski razvoj, jer trend iseljavanja običnih ljudi nastavlja se svakodnevno. Prvenstveno jer na Zapadu mogu zaraditi puno više, ali također i jer mogu živjeti bez grča u želucu, budući da ne moraju gledati kako se, primjerice, na sva moguća radna mjesta, pa i ona poput domara u školi ili radnika u nekome javnom poduzeću, zapošljava po političkim ili rodbinskim vezama. Onda si možete misliti kakva je situacija kada je u pitanju bilo koja rukovodeća funkcija koja ima imalo veze s politikom.
U proteklih 20 godina izgradili smo također sustav u kojemu su plaće u javnom sektoru puno više nego u privatnome, posebice kada su u pitanju oni nesposobni koji su se školovali samo zato kako bi negdje mogli sjediti 8 sati, ni za što biti odgovorni i dobivati 7000 – 8000 kn plaće.
I to je zapravo najveća rak-rana ovog društva. Jednostavno smo izgradili društvo u kojemu “monstrum” od 400.000 zaposlenih, u kojemu je gotovo 15.000 profesionalnih političara, ždere državni i lokalne proračune.
Svi oni koji žive na našoj grbači za sebe kažu da imaju završene nekakve “škole”, te da zaslužuju iznadprosječne hrvatske plaće, kao da mi u privatnom sektoru nemamo završene nikakve škole i ne znamo ništa, a svaku plaću moramo krvavo opravdati i zaraditi.
Bilo bi stoga vrlo poželjno da malo zamijenimo mjesta. Da ove koji rade u javnom sektoru pošaljemo u privatni na naše plaće i odgovornost za (ne)obavljeni posao, a nas na njihove.
Garantiram da bi četiri puta manje ljudi, znači oko 100.000 stručnjaka, iz privatnog sektora bez problema zamijenilo ovih 400.000 iz javnoga, te da bi naša država u vrlo kratkom roku – procvjetala.
Tako nešto isto vrijedi i za našu lokalnu sredinu, u kojoj vrlo često priliku da odlučuju o našemu daljnjem razvoju imaju politički aparatčiki, ljudi bez ikakvog iskustva u realnom sektoru ili pak oni koji su bili neuspješni u njemu i morali otići iz njega, da bi se nakon toga uključili u “pravu” stranku, odradili dvije-tri kampanje na izborima i nakon toga se lijepo uhljebili.
Ni pred ove lokalne izbore nije ništa drugačije. Kakve to poruke šalje naša politika kada u izbornu utrku idu “direktori(ce)” županijskih poduzeća, poput HNS-ovke, šefice ŽUC-a Ljerke Cividini, ili pak kao što se šuška, pa čak i spina, da bi gradska organizacija SDP-a najradije u borbu za “županijsko prijestolje” poslala voditeljicu TZ-a Grada Čakova Bošku Ban Vlahek.
Hoće li gospođe Cividini ili Ban-Vlahek dati ostavke na svoje pozicije zbog političkog angažmana i tek nakon toga krenuti u izbornu utrku? Naravno da neće, jer si tako nešto mogu priuštiti. No, zar njihove ostavke ne bi trebale biti normalna stvar, kada bismo živjeli u nekome uređenom zapadnoeuropskom društvu, a ne u ovoj našoj političko-interesnoj močvari!?
Na ovom primjeru najbolje se vidi pupčana povezanost naše lokalne politike i javnog sektora, u kojemu više uopće ne možeš raditi ako nisi u nekoj stranci.
Štoviše, stvara se posebna kasta ljudi u kojoj se bez problema mogu izmjenjivati nekakve političke, odnosno “direktorske” i sve druge funkcije, odnosno jako dobro plaćena radna mjesta, dok svi drugi nemaju nikakve šanse.
Usprkos tome što se konstantno događa sukob interesa, odnosno politička korupcija, i dalje nitko uopće u našem društvu ne razmišlja kako sada i odmah zaustaviti taj val.
Očito se politika ne može sama unutar sebe, to se najbolje vidi na primjeru MOST-a koji je na priči da će “biti drugačiji” dobio podršku građana, da bi se vrlo brzo uklopio u već viđene obrasce političkog djelovanja.
Što preostaje? Javni bunt građana, ali nečega takvog još uvijek nema na vidiku. I nisam preveliki optimist da će ga i biti, osim, nažalost, upravo onih koji žive na račun države i očekuju da će se isto nastaviti.
Stoga je i dalje, posebice nama Međimurcima, lakše reći “zbogom” Hrvatskoj nego ovdje ostati i pokušati mijenjati stvari.
