[layerslider id=”5″]
U danima i mjesecima dok je Međimurje u hrvatskom vrhu naših krajeva koji na dnevnoj bazi gube ljude u naponu snage i radne sposobnosti zbog odlaska na rad u inozemstvo, a otvaranjem austrijskog tržišta rada koje će se neminovno uskoro dogoditi prijeti pravi egzodus, radikalni desničari pokušavaju dodatno kontaminirati javni prostor nametanjem nebitnih od stvarnih problema.
To kod nas najbolje ide putem povijesno-ideoloških tema za koje je poznato da izazivaju žestoke polemike u koje nisu nikad dobrodošli stručnjaci i argumenti, već samo oni koji su “za” i “protiv”.
Tako se ovih dana lome koplja oko molitelja kod čakovečke bolnice, odnosno prikazivanja filma “Mit o Jasenovcu” u CZK-u.
Teme koje nikako ne mogu poboljšati našu društveno-ekonomsku situaciju nameću ovih dana i kod nas oni koji se deklariraju kao “jedini pravi Hrvati”, konzervativci i suverenisti. Ali, živeći u svojem svijetu, kao da uopće nisu svjesni što se događa, da stavljanjem u epicentar tema koje ne mogu poboljšati stvari, već izazivaju samo nove podjele, snažno doprinose tome da Hrvati, a Međimurci se takvima deklariraju gotovo u 95 %, kao i svi drugi “normalni” građani ove zemlje, još više počinju razmišljati o iseljavanju i odlasku u neku zapadnu zemlju. Jer tamo, osim što se može bolje zarađivati, ne moraju slušati i razmišljati o tome “tko je za ustaše, a tko za partizane”.
Ako oni nisu toga svjesni, onda im netko treba reći da ideologija 99 posto mladih danas ne zanima. Štoviše, nametanjem takvih deja vu tema zapravo će snažno doprinijeti onome protiv čega se kao tako silno bore. To je promjena demografske i suverenističke slike, pa će ako se nastave trendovi iseljavanja iz Međimurja, za 5-10 godina umjesto 99 posto susjeda Hrvata imati kod nas sve više migranata koji će zasigurno doći kod nas raditi umjesto iseljenih.
I to više neće biti samo Hrvati iz drugih krajeva naše zemlje, već i Bosanci, Indijci, Bjelorusi, Filipinci i Ukrajinci. Kao i mnogi drugi, pa čak i oni koje također ne mogu smisliti – Srbi, koji će zamijeniti sve naše ljude koji iz raznih razloga ponajprije ekonomskih, ali kao što istraživanja pokazuju upravo političko-društvenih razloga koji su vrlo često važniji i od plaće, pobjegli iz ove zemlje.
Umjesto toga, hrvatski desničari trebali bi danas biti na braniku spašavanja Međimurja i Hrvatske od iseljavanja koje će nas demografski uništiti tako da svojim primjerom prvi kažu: “Ne pitam više što zemlja može učiniti za mene, već što mogu ja učiniti za nju”, ali u onom smislu koji nam je sada najviše potreban, radom i poduzetništvom u svojoj zemlji, te uplatom poreza i doprinosa.
Apsurdnost cijeli situacije očituje pak se u tome da su pojedini najgorljiviji zagovaratelji revizionističkih teza zapravo već iselili iz Hrvatske “koju tako snažno vole”. Ovdje više ne plaćaju poreze i doprinose, ali i dalje imaju obraza javljati se i raspravljati na društvenim mrežama o tome što je dobro za nas koji smo ostali.
Iz daleka bi arbitrirali kada su u pitanju društveni i politički odnosi, te nametali stavove onima koji su ovdje ostali i svojim radom doprinose da se ne uruši cijeli sustav. S druge strane, npr. u Njemačkoj gdje sada žive i rade, kada bi netko javno pokušao ne samo negirati, već primjerice samo umanjivao holokaust u fašističkim logorima može zaraditi kaznenu prijavu i zatvor. Kod nas neki od organizatora prikazivanja “Mita o Jasenovcu” to nazivaju “hrabrošću”.
Uglavnom, pokušaj desničarske radikalizacije s povijesnim i ideološkim temama u našem kraju, kojeg se bez problema odrekla marionetska NDH-a u korist fašističke Mađarske, osim što izazivaju nepotrebnu kakofoniju, zapravo još više u Međimurju srozavaju izborne izglede ozbiljne desnice u očima najvećeg broja birača.
