[layerslider id=”5″]
Često se poslužim u ovim redcima dobrom starom poslovicom da “riba smrdi od glave”, jer ona najbolje dočarava našu društvenu stvarnost i surovu realnost koja nikako da se promijeni.
Da novca u proračunu nema dovoljno jer se zadnjih 15 godina nemilice troškari(lo) bez obzira koja politička opcija bila u pitanju. Da politička elita više ne može zamisliti život bez 15 – 20 tisuća kuna plaće, a s druge strane radnik ne smije koštati više od 4000, 5000 kuna, odnosno vrlo često minimalca od 2600 kn koji je danas četiri puta manji od zapadnoeuropske razine.
Oni koji su na vrhu političke piramide, bez obzira na svu ozbiljnost trenutka, jednostavno ne žele teret krize barem podijeliti, ako ne i preuzeti na svoju “grbaču”. Kao zabrinuti su jer ljudi odlaze van samo zato jer ne mogu ovdje zaraditi za život dostojan čovjeka, a ništa ne poduzimaju da se isto promijeni.
Nigdje također nema više licemjerstva nego u našoj politici, posebice kada se izgube stranačke pozicije, ali ne i mogućnost da se, npr., zadrži saborska stolica koja donosi minimalno 15.000 kuna mjesečno uz brojne druge privilegije. Za nju će se svatko od njih boriti do zadnjeg trenutka, jer gdje možeš danas u našoj zemlji zaraditi tako veliki novac za tako malo posla.
Nije čudno da onda postaje normalno da građani više ne žele i ne mogu vjerovati političarima, te da odlaze glavom bez obzira, samo da nisu više dio tog cirkusa.
U taj svoj prljavi svijet hrvatska politika sve prozirnije uvlači raznoraznim “dealovima” nacionalne medije, koji onda umjesto da se bave analitičkim i kvalitetnim novinarstvom zapravo odrađuju poslove zavisno od nečijih interesa. Nije čudo da smo svim političkim opcijama u Zagrebu trn u oku postali zapravo mi lokalni mediji, koji se trudimo pisati i izvijestiti što zaista muči malog čovjeka.
Zadnje dvije krize vlasti, koje će drugu godinu zaredom donijeti pad Vlade i prijevremene izbore, samo je pitanje kada će oni biti, u lipnju ili opet rano ujesen, najbolji su pokazatelj koliko je naša političko-korporativna elita otuđena od naroda.
Važni su svi oni koji su godinama imali i imaju koristi od politike ili pak na politiku očito naslonjenoga posrnulog hrvatskog koncerna zajedno s tvrtkama, bankama i svima drugima koji su sjajno zarađivali, a da se nisu morali izložiti pravoj tržišnoj utakmici.
I nisu uopće spremni krenuti od sebe kada kažu da se hrvatsko društvo treba mijenjati. Jer, kažu da se trebaju početi mijenjati “tamo neki ljudi”, nikada oni.
Naši političari, izgleda, žele samo jedno. Društvenu moć koju zasnivaju na ideološkim i svjetonazorskim podjelama, samo kako bi oni mogli što više haračiti. Sve je jasnije da su predstave u Saboru samo igrokaz za mase.
Kada bi željeli konačno izgraditi pravedniju Hrvatsku, zemlju u kojoj će biti argumentirane rasprave, a ne svakodnevnog “lova na vještice”, počeli bi konačno raditi svoj posao za koji su izabrani od naroda, razmišljati i raditi na tome kako nas izvući iz krize da bi običan čovjek mogao bolje živjeti, a ne razmišljati kako da pobjegne iz ove zemlje u kojoj se sve vrti oko nepotizma i uhljebljivanja.
Dosta nam je slušanja o ustašama i partizanima, katolicima i ateistima, pravim Hrvatima i nostalgičnim Jugoslavenima, kvazidomoljublju tipa “gdje si bio ‘91.” i svemu drugome kako bi se bacila kost narodu koju može glodati, dok se istovremeno rade poslovi koji omogućavaju bogaćenje ili aktualno spašavanje političko-korporativne elite.
Panika je u Banskim i svim drugim “zagrebačkim dvorima”, bez obzira koliko statistika bila dobra, jer ona prikriva pravo stanje stvari u kojemu bi i Hrvatska ubrzo mogla putem koncerna Agrokora. Na naplatu dolaze brojni krediti, kao i sva ona prava koja su dana mnogima koji to nisu zaslužili kako bi zauvijek bili i ostali sigurna glasačka mašinerija.
U takvoj situaciji lokalni izbori, koji su prvi na redu, padaju pomalo u drugi plan kod naših ljudi, birača kojima je pun kufer glasovanja od kojega nemaju nikakve koristi. Ali, ljudi, nemojte u ovim važnim političkim danima i mjesecima odustati od svojeg prava.
Jer, ako će glasovati samo oni koji od politike imaju korist, čini mi se da nam tek onda nema spasa, zato bi svakako trebalo u što većem broju izaći i na lokalne i na, po svemu sudeći, još jedne parlamentarne izbore. U ovom trenutku, ako nam nešto treba, onda je to prvenstveno demokracija, kako nas ne bi odveli u potpuni mrak oni koji prizivaju “diktaturu” i “čvrstu ruku”.
