[layerslider id=”5″]
Oko 1.200 maskiranih pripadnika ekstremno ljevičarske anarhističke organizacije “Black Blocs” upalo je na skup u organizaciji sindikata 1. svibnja u Francuskoj. Nosili su sovjetske zastave i uzvikivali antifašističke slogane. Neredi su izbili u trenutku kada među sindikalistima vlada nezadovoljstvo zbog najavljenih reformi predsjednika Makrona, koji je ponovio da ne odustaje od svojih planova. Prema podacima policije, na mirnom protestu radnika okupilo se oko 20.000 ljudi, da bi policija nakon upada ekstremnih ljevičara krenula u žestoki sukob u kojem je bilo više od 100 uhićenih.
U ozbiljnim kapitalističkim zemljama Prvi maj očito je poseban dan da bi se žestoko demonstriralo protiv nepopularnih mjera Vlade i krupnog kapitala. Kod nas su bile nekakve protestne povorke, sve skupa “mlačna voda”.
Kod nas se udomaćilo kako je najvažnije da je 1. svibnja praznik, neradni dan i veselica može početi. Uobičajeno u prirodi i društvu. I ranije u socijalizmu i danas, kad je obespravljenih u zemlji više nego ikad, nezadovoljni se teško odlučuju na nekakve žestoke prosvjede. Jedno su glasni na društvenim mrežama, i to najčešće pod maskom lažnog profila.
Svijest o vlastitoj muci teško priznajemo. Sve nam je teže, a kao da svima želimo pokazati da nam je zapravo dobro. Zahvaljujući ponajprije slabo plaćenom radu u kojem primjerice oko 5.500 žena u Međimurje radi prosječno za oko 3.000 kuna plaće.
Stranka koja bi nominalno trebala štititi rad i radnika poput SDP-a proteklih je dana pokazala e kako je u ovom trenutku dovoljno skuhati i podijeliti besplatni grah koji je očito velikom broju građana bio vrlo važan topli obrok ovog tjedna. Ozbiljna borba za radnička prava očito više nikoga ne zanima u ovoj državi. Sve se svodi na jadikovke sindikalista koji štiti javni sektor.
Sindikati su također u totalnoj defenzivi. Radništvo im više ne vjeruje, posebice zbog toga što ne mogu kvalitetno zaštititi radnička prava pravih radnika, onih iz realnog sektora. Na žalost, nisu se ni radnici pokušali previše boriti i izboriti za ono osnovno – sindikalno organiziranje.
U našoj zemlje u kojoj se političarima sve manje vjeruje, ne zna se više ni tko je lijevo, ni tko je desno. SDP, kao stranka koja bi trebala štititi rad i radnika, nije napravila nikakav značajniji iskorak u osiguranju većih plaća kada je bila na vlasti. To su mogli i trebali učiniti u vrijeme tada najveće krize i to ne samo u vidu ozbiljnijeg povećanja minimalne plaće o čemu govori sadašnji šef stranke Bernardić kada spominje plan za minimalac od 4.000 kn, već prije svega u smanjivanju nameta na plaću kako bi radnik dobio što veću mjesečnu isplatu. Plaće se također ne mogu povećavati zbog nezasitnosti naše države.
Teško je bilo za očekivati da će se u vrijeme Milanovićeve Vlade smanjiti broj zaposlenih u javnom sektoru jer socijaldemokratskim strankama to nije “ideološki” prihvatljivo.
Međutim, to ne radi ni HDZ, koji bi kao desnija stranka trebao provoditi reforme koje će ići u korist rasterećenja poduzetnika. Međutim, umjesto toga i dalje se ne smanjuje broj zaposlenih koji su na grbači države, već se isti povećava.
Stoga nije čudno da se prihodi državnog proračuna ne smiju smanjiti, da je cijeli teret financiranja skupog državnog aparata i dalje na plećima privatnog sektora, da je on taj jedini koji se mora odricati da bi nam sutra svima skupa bilo bolje.
Ipak, stvari idu nabolje i kod “privatnika”, ali ne zbog stranaka i sindikata, već zbog nedostatka radnika. Činjenica što smo postali građani Europske unije najzaslužnija je što danas svaki naš čovjek može birati gdje će raditi. Odlazak velikog broja radnika vani dogodio se zahvaljujući upravo tome, pa tako danas svaki naš čovjek može birati svoga poslodavca, hoće li on biti domaći ili inozemni.
I to je u ovom trenutku zbog sve većeg nedostatka stručne radne snage u mnogim djelatnostima najbolja “sindikalna borba” kada je u pitanju povećanje radničkih prava, ponajviše plaća.
Cijena toga nije mala jer iz zemlje odlaze ljudi u najboljim godinama, ali ako se ovaj trend nastavi, a nema naznaka da će stati, možda će konačno i političarima doći “z riti v glavu” da počinju mijenjati stvari u korist građana, a ne da i dalje budu sami sebi svrha.
Toga pak neće biti tako dugo dok zaposleni u Hrvatskoj neće moći kvalitetno živjeti od svoje plaće. Mrvice više nisu dovoljne.
