[layerslider id=”5″]
Kraj ljeta i završetak godišnjih odmora obično donosi “zakuhavanje” odnosa i na našoj političkoj sceni, ali ovog puta situacija se čini usijanijom nego je to slučaj bio ranije.
Izgleda da je voda došla do grla kada su u pitanju državne financije ne samo zbog toga što su u debelom minusu koji prijeti eksplozijom već ponajprije zato što se više ne smiju pokrivati baš sve “rupe”. Sada se nešto mora pitati i Brisel.
Država je proteklih godina ulupala milijarde za sanaciju neuspješnih. Brodogradnja je bila u “cukur piksi” već u bivšem socijalističkom sustavu i Jugoslaviji, isto kao i turizam. Ništa se nije promijenilo otkako smo ušli u kapitalizam i dobili svoju državu. Socijalizam je i dalje ostao živjeti u Hrvatskoj punim plućima, posebice uz obalu.
U Međimurju su davno propale sve najveće tvrtke, prvenstveno jer je njihovo rekonstruiranje tražilo bolne rezove, a nitko na njih nije bio spreman. Što se dogodilo: propast i stečaj.
I najveće međimurske tvrtke poput GK Međimurja i MTČ-a vjerojatno ne bi tako brzo propale kao što je slučaj i s našim brodogradilištima da su u njih godinama usisavane milijarde kuna.
Umjesto da se zbrine višak administracije kako bi tada najveće međimurske tvrtke konačno mogle prodisati, o tome uopće nije bilo riječi. Trebalo je politici, posebice HDZ-u poslije rata u Međimurju, kao i svugdje drugdje čuvati “socijalni mir”. Bez političke podrške ili s figom u džepu dogodio se njihov slom. Ubrzala ga je upravo “administracija” koja je bila najglasnija kada su u pitanju bila radnička prava.
Državna politika nije podržala ono što se trebalo napraviti odmah po ulasku u tržišne odnose, a to je da na jednog radnika u proizvodnji ili na gradilištu ne može ići jedan zaposleni u administraciji ili logistici. To jednostavno nije održivo u tržišnoj ekonomiji.
Zašto je HDZ izgubio vlast u Međimurju najprije od svih krajeva u našoj zemlji i nikad se od toga nije oporavio? Između ostaloga, jer državnim novcem nije želio spasiti tisuće “sigurnih” radnih mjesta.
I to ne bi bilo uopće loše da se vodeća hrvatska stranka ponaša(la) prema svima jednako. Međutim, kao što je i dandanas vidljivo, turizam i brodogradnja oduvijek su imali povlašteni položaj kod vladajućih (ne samo HDZ-a već i SDP-a) i imaju privilegije. Turizam na obali zbog toga što se svakog ljeta tolerira “sivo-crna ekonomija”, a brodogradnja jer dobiva državne potpore.
Ono zbog čega su propale najveće međimurske velike tvrtke pred dvadesetak godina zapravo je danas najveći problem Uljanika i svih drugih brodogradilišta koji se zahvaljujući državnim subvencijama godinama “stavljao ispod tepiha”. I ne samo njih. Slično je vrijedi(lo) i za Agrokor, Petrokemiju i mnoge druge.
Nitko ne spominje u cijeloj ovoj tužnoj priči koja se vrti iz dana u dan, koliko Uljanik zaista ima radnika metalaca, a koliko ih radi “u kancelarijama”. Godinama se održavao “socijalni mir” u Splitu, Rijeci i Puli, “čuvala” nepotrebna radna mjesta, umjesto da se na vrijeme napravila reorganizacija koja tek danas u dokumentu koji je poslan u Brisel predviđa otpuštanja i otpremnine. Ne bojte se, nije u pitanju otpuštanje radnika u škveru, već uglavnom nepotrebne administracije i logistike.
Isto to čeka i sve javne tvrtke, lokalnu samoupravu i državnu administraciju.
To su one reforme o kojima se govori godinama, a nikako da krenu. Održavanje radnih mjesta koja više nisu potrebna u vrijeme modernih tehnologija.
U pitanju su “upravni poslovi”, “računovodstvo i knjigovodstvo”, “nabava”, “komercijala” i slično. Nekada su oni zapošljavali desetak referenata, dok danas u tvrtkama koje imaju 100 pa i više radnika iste rade uglavnom 1-2 osobe, a često ih obavljaju direktori ili vlasnici sami.
Tko to ne želi ili ne može shvatiti, jednostavno ne može više biti uspješan, pa tako i naša država koju tek čekaju sve ove promjene.
Kod nas su to najprije shvatili i najprije primijenili u međimurskoj metalskoj industriji, koja je također bila u velikim problemima početkom 90-ih, ali je postala uspješna upravo i samo zbog toga što se na brzinu reorganizirala, okrenula ulaganju u proizvodnju i tehnologiju, uz minimum administracije. Sada kada je stasala i ojačala, prioritet postaju radnici i bolje plaće. Tako je pokazala svima ne samo kod nas nego i u cijeloj zemlji koji je put do uspjeha.
