[layerslider id=”5″]
Prošao mi je još jedan godišnji odmor na našoj morskoj obali. Masovni turizam i dalje cvijeta.
Ali kada se pogleda pristup istome, kao i gosti, ništa se nije previše promijenilo. Ove godine čini mi se da tek ima nešto manje Čeha i Mađara, čiji standard srednje klase raste, pa si mogu sve više priuštiti i neke druge destinacije koje su željni vidjeti, ali vratili su se gosti iz Srbije. Svih drugih ima kao i prije, posebice Slovenaca koji su i dalje naši najvjerniji gosti bez obzira na to što svake godine imamo sve više “otvorenih pitanja”.
Za svaku turističku sezonu ekonomski analitičari kažu da je “spasovo”, ali mene, a koliko vidim konačno i sve više drugih koji su ohrabrili to javno napisati ili podijeliti s drugima putem Facebooka, i dalje živciraju jedne te iste stvari.
Neće se tekstovi o “prepotentnosti mentaliteta ljudi širom Dalmacije, gdje od dva-tri mjeseca turizma, cijelu godinu fino žive i debela većina stanovništva i lokalne zajednice, a gostima koji ostavljaju lijep novac – iza leđa govore sve najgore” još uvijek pronaći u našim najjačim i najutjecajnijim medijima, ali zato se prije citirano moglo nedavno pročitati u komentaru kolumnistice Novog lista. Još ako netko “poznati” šera ovaj tekst na Facebooku, kao što se dogodilo s ovim pred petnaestak dana, odjednom svi ohrabreno počinju komentirati da je naš turizam daleko od onoga što bi trebao biti, odnosno da se i dalje u najvećoj mjeri odvija tako da se za 60-70 dana rada strpa što više novca u vlastiti džep.
Godišnji odmor često je prilika da se podijeli uspomena s nekog morskog trenutka ili pak, što je sve češća pojava, gotovo svakodnevno “izvještava” o tome kako se uživa na Jadranu ili negdje drugdje. Predstavu za javnost ne izvode više samo starlete koje pokazuje svoje tjelesne atribute (pardon, nove badiće), već i svi mi koji pokušavamo barem malo zadiviti sve druge. Što se može, kad smo se navukli na mobitel i društvene mreže.
Međutim, kako su Hrvati poznati po tome što su sa svime nezadovoljni, ali to nikako da prenesu i pokažu primjerice na ulici, kako bi politika konačno osjetila pravi pritisak, već samo na Facebooku. Takva je situacija i s onim negativnim što se doživljava za vrijeme godišnjeg odmora, a toga nema tako malo.
Pa je tako jedan naš ugostitelj šerao nekakve čudne “papiriće” koji bi trebali biti računi s kojima se upozorava “kako se u Dalmaciji bori protiv nametnutoga poreza od 25 posto, umjesto donedavnih 13.” Jednostavno se ne izdaju fiskalizirani računi, “kako bi se preživjelo”.
Međutim, tih 12 posto razlike, nažalost, ništa ne mijenja na stvari kada je u pitanju pošteni pristup velikog broja onih koji drže lokale na Jadranu. Njega jednostavno nema, kao što to upozoravam već nekoliko godina unatrag.
Sivo-crna zona hrvatskog turizma koja se događa ne samo posljednjih 15-20 godina otkako su nam se vratili turisti na Jadran, već od puno ranije kada smo živjeli u bivšoj državi predstavlja se dolje kao borba za preživljavanje, jer treba zaraditi u dva-tri mjeseca kako bi se preživio ostatak godine.
Ako je to zaista tako, sve u redu, ali što je s nama u ostatku zemlje. Gledajući svakodnevno takve stvari na godišnjem odmoru, i to na svakom koraku, postajemo zaista ljuti jer ispadamo budale.
Niti jedna naša vlast ne usudi se uvesti poštenu kontrolu porezne i svih drugih inspekcija na Jadranu, već šalje naše na dva tjedna da budu babaroge. I zato bi trebalo uvesti korektan paušal za svaki lokal, da poreznici na moru preuzmu odgovornost koliko će tko morati platiti i priči je kraj.
Zašto bi se morao stvarati jaz između Sjevera i Juga, poput situacije da naši inspektori moraju uvoditi red na moru? Reda oni moraju uvesti sami kako bi se mi uvjerili da živimo u (ravno)pravnoj državi u kojoj većina a ne manjina poštuje zakone.
Kod nas je presija na svakom koraku, ne možeš ništa raditi, a da ti netko “ne visi za vratom”, nismo zadovoljni s “konkurencijom” koja ne izdaje račune i provlači se (ne)plaćanjem kazni ili čestim promjenama firmi, s time da državna tijela nisu regulator na tržištu, već uglavnom represivni organ.
Dolje ne samo da je sve totalno opušteno po tom pitanju, već čak i bahato, pa ne samo da dobijemo račun bez JIR-a ili ZIK-a ili što već, nego se umjesto njega kod plaćanja ispostavlja “narudžba” kao nekada u socijalizmu, samo što se ova mora odmah platiti u kešu ili pak se potrošeno izračuna na papiriću koji je poznati kao idealan za pisanje bele.
I tko je onda nama kriv na Sjeveru što se i u javnom i privatnom sektoru približavamo pravilima koje vrijede u jednoj Austriji i Njemačkoj, kada politiku uopće nije briga da mijenja stanje stvari u ostatku zemlje.
