Od jedinica lokalne samouprave očekuje se da budu efikasne, a danas se u mnogim hrvatskim krajevima pokazuje da je to sve manje slučaj, zbog čega opet od nacionalnih medija dolaze priče o lokalnim šerifima i potrebi ukidanja gradova i općina. Sve nas stavljaju u isti koš, zbog toga jer neki koriste priliku da rade zbog čega se svi drugi moraju “crvenjeti”. I trebalo bi ukinuti dosta općina i gradova, ali posebice tamo gdje su oni sami sebi svrha, a to je ponajviše slučaj u krajevima gdje se uglavnom radi u lokalnoj samoupravi i državnim službama. Npr. u pojedinim županijama više je od 50 posto zaposlenih u javnim službama i tvrtkama. Kod nas bez obzira što nismo uvijek zadovoljni, ipak nije tako. To znači da su potrebne reforme lokalne samouprave tamo gdje uglavnom HDZ lagano dobiva izbore, ali one bi bile dobrodošle i kod nas.
Međutim, činjenica koja nikad nije medijski eksponirana je ona, da najviše novca troši država bez obzira na iskazane suficite, kao i Grad Zagreb i da su najveće promjene po pitanju racionalizacija potrebne kod njih. Međutim, “Zagreb”, odnosno svi oni koji su na državnim i svim drugim jaslama u našoj metropoli ne diraju se previše po tom pitanju, uključujući tamošnje medije kojima je najlakše dijeliti šamare “provinciji”.
Međutim, upravo je ta “provincija”, posebice ovdje na Sjeveru, jedini predvodnik promjena u našoj zemlji. Posebice što se tiče povlačenje novaca iz EU fondova, kao i mnogih drugih inicijativa. Mnogi drugi i dalje čekaju da im netko donese novac.
Donedavno se kukalo zbog nedostatka novca zbog visoke centraliziranosti države jedan od razloga takvog stanja, ali i to se mijenja. Osim toga, jedan od hvalevrijednih poteza HDZ-ove vlast s koalicijskim partnerima spustila dobar dio poreza na dohodak gradovima i općinama, tako da su ovi prihodi značajno podigli razinu njihovih proračuna. To se vidi i u Međimurju. Ono što nije dobro da priljevom novca sve više rastu apetiti lokalnih čelnika, pa ispada da novca nikad nije dovoljno. Naime, s više novca treba pažljivije baratati, nego kad ga nema, jer tada ga je potrebno nabaviti.
Stoga bi umjesto pukog “spuštanja novca” trebalo ga istinski decentralizirati zajedno s ovlastima, što znači da treba provesti decentralizaciju na način da se odrede budžeti za djelatnosti o kojima trenutačno brine države. Trebalo bi znači lokalnoj samoupravi, posebice županijama koje sada dobivaju opet i urede državne uprave dati novac kao primjerice za bolnice, ali na način da sustav bude održiv. To bi bila prava decentralizacija.
Ovako, posebice gradovi i općine mogu postati sami sebi svrhom, tj. potrošiti višak novca koji dobivaju koji uopće ne generira razvoj, već uglavnom služi za “uhljebljivanje“ kadrova po svim mogućim linijama. To se najbolje vidi po tome što je isto već počelo, a nažalost među novi kotač zamašnjak našega regionalnog razvoja.
onima koji su se našli na toj listi da sve više zapošljavaju su i neke međimurske općine.
Bez viška novaca gradovi i općine su puno agilniji i fleksibilniji, između ostalog jer nisu birokratizirani i moraju se za novac boriti. Tada su ideje i projekti u prvom planu, a ne zapošljavanja na izmišljena radna mjesta.
Lokalna samouprava u narednom razdoblju itekako treba voditi računa o formiranju kvalitetnih projektnih timovi, ne samo s mladim, već i iskusnim kadrovima, kako bi oni bili Tako nešto nam treba, umjesto primjerice podjele Hrvatske na pet regija, što opet zagovaraju i neke nove stranke i liste uoči ovih EU izbora. Mi u Međimurju i sami smo osjetljivi i na pomisao da ostanemo bez županije i prepoznatljive regionalne samouprave.
Uskoro stiže novo vremensko razdoblje za povlačenje EU novaca, te bi se itekako trebalo krenuti u organizaciju države u kojoj prvenstveno treba voditi računa o ekonomskom i društvenom razvoju, a ne o decentralizaciji koja to nije.
