Da se odrade reforme, veće plaće ne bi bile upitne

Jedna od mantri koju ponavljam u ovom uredničkom uvodniku otkako sam na toj poziciji, a prošlo je od toga već više od 10 godina, upravo su promjene koje bi se trebale dogoditi da nam svima bude bolje u našoj zemlji.

Krenuo sam to pisati dok je započela velika kriza 2009. godine, koja je uskoro eksplodirala i u javnim financijama, opasno prijeteći državnom proračunu nakon što su na površinu isplivali ogromni minusi u državnom proračunu i milijarde koje su utrošene “na sve i svašta”, između ostalog po svemu sudeći i na mito i korupciju.

Što se dogodilo u privatnom sektoru u to vrijeme? Otpušteno je više od 100.000 ljudi, desecima tisuća su smanjene plaće kako bi opstali na tržištu, počela je “priprema” za egzodus u inozemstvo.

Što se dogodilo u javnom sektoru u to vrijeme? Otkaza gotovo da nije bilo, a plaće i sva druga prava, poput onih od 175.000 povlaštenih umirovljenika nisu se dirali.

Uglavnom, nisu se pokrenule nikakve reforme, napravile neovisne analize stručnjaka što sve treba promijeniti da se više ne moramo zaduživati, kako bi se danas-sutra smanjila masa plaća i kad stigne oporavak da se povećaju plaće onima koji su zasluženo ostali na svojim radnim mjestima.

Reforma javne uprave i službi prvenstveno trebala je biti takve prirode da se s manjim brojem, ali stručnih ljudi, bez većine uhljebljenih, poboljša njihova efikasnost i da se podobnost zamijeni stručnošću.

Jer najveći je problem u onome što zapravo nitko javno ne govori, da sva ministarstva koja imaju ispostave po županijama i gradovima ne mogu napraviti reda prvenstveno u krajevima odakle dolaze ministri i njihovi najbliži suradnici.

Kod nas na Sjeveru je još mila majka, ali kad se spustite južnije od Zagreba, umjesto da se mijenjaju stvari, štite se nerad i nude neke “umjetne” promjene.

U središtu pozornosti su ovih dana nastavnici s obzirom da ne odustaju od štrajka kojim traže veće koeficijente, odnosno na osnovu tog povećanja i povećanje plaća.

Od početka štrajka sve je jasno, ali učitelji to jednostavno ne žele čuti. Nitko nije protiv povećanja plaća, ali prije toga treba napraviti potrebne reforme kako ozbiljne u kurikulumu koji će biti primjeren školovanju u 21. stoljeću, odnosno potrebama tržišta rada, tako i sve druge posebice organizacijske vezane uz popratne službe, spajanje matičnih i područnih škola itd.

I nije istina da svi u tom sustavu rade savjesno i predano, uz sve ostale pozitivne atribute, jer ima puno onih kojima u njemu nije mjesto i ne zavrjeđuju ne samo povišicu nego i ovu dosadašnju plaću.

Kada bi se zaista htjele provesti reforme i u obrazovnom sustavu bi bilo 20-30 posto ljudi manje, ali svi koji bi ostali imali bi ne 200-500 kuna veće plaće, već 2000-3000. Znači približili bi se plaćama kao što je to danas primjerice u Sloveniji i ne bi bile duplo manje nego u Austriji.

Poručio sam tako nešto ovdje otkako je sve počelo, kao i moje kolege iz naših novina. Nismo bili populistički nastrojeni kao neke drugi mediji koji sad okreću ploču i sada “uklizavaju” sindikalistima i učiteljima, jer ni tako nešto nije potrebno.

Potrebno je samo hladnih glava sjesti za stol, sa što više neovisnih stručnjaka, analizirati što su napravili drugi i to primijeniti u našoj zemlji. Nakon toga, puno toga više neće biti isto kao što je to slučaj sada, ali dobri učitelji, vjerujte, imali bi puno veće plaće, a ne sadašnju uranilovku koju dijelite jer su u njemu oni koji su odavno trebali otpasti.

Nitko uopće ne vrijeđa učitelje time što se svih ovih dana, ne borimo “noktima i škrampljima” za njihove veće plaće, jer plaće svih, ne samo njih “s VSS-om” u našoj zemlji zapravo bi se trebale podrazumijevati, iako to više ne ide samo po sebi, posebice u privatnom sektoru u kojem učiteljske plaće oni koji imaju baš sličnu naobrazbu mogu samo sanjati.

Povišice ne bi bile problem u svim javnim službama i svi bi ih odmah podržali kad se racionalizira svaki njihov dio, poboljša učinkovitost i krajnji rezultati.

Ostavi komentar