Da ne umremo gladni, jer ne znamo posaditi krumpir

Koronavirus je pokazao ranjivost ljudi na najbanalnije stvari u svijetu koji se predajući blagodatima globalizacije odrekao samodostatnosti. Bez supermarketa ne možemo funkcionirati, jer više ništa u špajzu nije proizvedeno u našem vrtu ili dvorištu.

Mnoge obitelji više nemaju nijednu kokoš, jaje ili glavicu salate iz vlastita uzgoja ili vrta. Nikakvo čudo da u strahu pred nepoznatim virusom i moguće izolacije koja vidi nad svačijom i ničijom glavom ljudi kupuju da se osiguraju. Ako ponestane u dućanu nećemo imati što staviti u lonac.

Takvu razinu ovisnosti o supermarketima nije doživjela ni jedna prethodna generacija. Našim bakama i majkama bilo bi smiješno da se nema što staviti na stol, ako nije doneseno iz dućana.

Ništa nam se više ništa ne isplati proizvodi, pretvorili smo se u potrošačko društvo ne samo u smislu šopingholičarstva, nego u smislu da smo svu proizvodnju prepustili drugima. Čak i ako radimo u proizvodnji znamo raditi samo jedan sitni segment nekog proizvoda. Zarada nam ovisi od jedne sitne niše koju znamo raditi. Čim se nešto poremeti ili u našoj niši postajemo potpuno nemoćni kao malo dijete, jer sami za svoju egzistenciju ništa ne znamo stvoriti. Ako pak ostanemo bez novaca, ni kupiti ono što su proizveli drugi.

U jednom trenutku Kina je najjeftinijom proizvodnju “zavela” Europu da se ovdje na našem kontinentu ništa ne isplati proizvoditi, nego samo kupovati i trošiti. Ne treba ići daleko, MTČ nekadašnji tekstilni gigant koji hranio i oblačio generacije, sad je doslovno u ruševini. Već sutra će biti i zaboravljeno mjesto gdje je postajao nakon što na tom prostoru nikne novi stambeno poslovni centar. Nitko u toj priči nije nedužan. Svatko od nas dobrovoljno je pomogao u toj propasti. Svaki put iznova kada smo umjesto u MTČ-u dućanu kupovali jeftinije i lošije kineske majice i gaće, umjesto one koju su šivale naše susjede i tete.

Zdušno smo pomogli kinesku ekonomiju i ona je izrasla, razvila se i sada diktira uvjete. To je lekcija da odricanje od samodostatnosti skupo košta.

No i prilika da razmislimo o cijeni koju sada plaćamo zbog toga jer smo odustali od svoje neovisnosti. Neka osnovna znanja o preživljavanju bez supermarketa trebali bi obnavljati i učiti svoju djecu, da ne umremo gladni zato što ne znamo posaditi krumpir.

Ostavi komentar