Prije godinu dana započeo je trgovinski rat između Amerike i Kine, o čemu je već bilo riječi na ovim stranicama. Kamen spoticanja bio je i ostao taj što se plaćanje nafte ne bi više obavljalo u dolarima, pa je između ostaloga, Iran postao gotovo državni neprijatelj SAD. Kako Europa podržava obje strane, ona je između dvije vatre i plaća ceh.
U isto vrijeme se Kina svrstala na stranu Irana potpomažući ga i plaćajući naftu svojom valutom. Analitičari su već tada prognozirali početak ekonomskog rata, što se danas i događa na višem stupnju.
Tehnološki rat između dvije najjače svjetske tehnološke kompanije, a da ih ne spominjemo ponaosob i uvođenje američkih carina na tehnološku robu iz Kine, nastavak je ekonomskog rata. Ako se dobro posluša tehnološke i ekonomske analitičare, u ovoj igri nitko ne dobiva, a čitav svijet pomalo gubi.
Na djelu su igre moći, pravo je pitanje tko će biti čuvari moći za pet ili deset godina, Kinezi ili Amerikanci, ali možda neka treća danas nepoznata snaga iz garaže, kao što je to pomalo naivno pretpostavio jedna naš domaći analitičar.
Borba se vodi na terenu takozvanog vertikalnog povezivanja svih onih usluga koje ljudi najčešće koriste i moraju ih koristiti, školstvo, zdravstvo, promet i tako dalje, a koje će u budućnosti donositi zaradu pobjedniku. Tko će biti pobjednik i čuvar moći svjetskog poretka ostaje otvoreno pitanje. Pitanje se može postaviti i drugačije, hoće li pobijediti demokracija ili tehnološki totalitarizam. Ili na još jedan način. Kad lav pobijedi suparnika, pobije i njegove mladunce i preuzme čopor, jesmo li mi ljudi na to spali?
Još smo ponešto naučili iz ovog sukoba, a to je da i Europa ima svoja dva konja za tehnološku utrku, jedan se djelomice nalazi i u našem dvorištu i treba mu podrška.
Najbolji izlaz iz ove situacije koja razara svjetski trgovinski poredak i dosadašnje teškom mukom dogovorene sporazume, je da pobjednika ne bude. Da sukobljene strane ustanove da ne mogu pobijediti, da ne mogu biti sami čuvari moći svijeta. Samo, tko će to dočekati?
