Podno crkve svetog Jeronima u Štrigovi leži izvor, sada preoblikovani u bunar, za koji se smatra da ga je nekada oblikovao sam sveti Jeronim igrajući se u njemu kao dječak. Josip Bedeković u svojem čuvenom djelu Knjiga o svetom Jeronimu, Iliriku i Međimurju opisuje izvor kao vrelo spasonosne vode. Ističe da su mnogi hodočasnici dolazili u Štrigovu, nekadašnji Stridon, upravo s ciljem da piju tu spasonosnu vodu i ozdrave uz zavjetovanje sv. Jeronimu. Osim toga, hodočasnici su tu čudesnu vodu u posudicama nosili svojim kućama kako bi i njihovi ukućani ozdravili od bolesti, naročito onih grozničavih.
Mnoga čudesna zbivanja ostala su zabilježena u zavjetnim pločicama koje su mještani i hodočasnici donijeli nakon ozdravljenja u crkvu. Bedeković u svojoj knjizi spominje čudesno ozdravljenje Ivana, sina Magdalene Vrašić, iz Hotize koji je bio oslijepljen zbog velikih boginja, no kad se zavjetovao svetom Jeronimu je ozdravio. Iz istog sela, sestre Magdalenu i Juditu, kćerke Elizabete N., užasno je mučila epilepsija te se nisu mogle izliječiti nikakvim lijekovima. Bolest je s vremenom toliko napredovala da su duže vrijeme samo ležale i izgledale kao da su mrtve. Čim je njihova majka zazvala svetog Jeronima i zavjetovala se na hodočašće u Štrigovu, postale su zdrave, o čemu su svjedočili velečasni Josip Banšić i Petar Mlinarić, podžupan županije Željezno.
Među svjedočanstvima o čudesnom ozdravljenju je i primjer Matije Herica iz župe Sveti Križ iz 1747. godine. Matija je bio nijem te je često podizao oči prema nebu i molio svetog Jeronima da ozdravi. Njegove molitve bile su uslišane te je o Jeronimovom dobročinstvu ispričao ocu Blažu Gruzu, tada skrbniku Jeronimove crkvice u prisustvu velečasnoga Ivana Topolnjaka, štrigovskog kapelana.
