Copy paste, lažne vijesti i “ministarstvo istine”

Internet i portali donijeli su puno dobroga, ali isto tako i puno lošega. Prvenstveno je problem u “copy-paste” novinarstvu na koje struka nije reagirala na vrijeme, a sada je već sve otišlo predaleko da bi se zaustavilo.

“Copy-paste” novinarstvo je postalo tim pogubnije, jer se događa u trenucima kada svaki pravi novinar ima pristupačnije i kvalitetnije alate kojima putem interneta može puno brže i bolje analizirati, istraživati i provjeravati svaku od dobivenih informacija. Nekada je do kvalitetnog i zanimljivog teksta bio puno duži i teži put, nego je to slučaj danas, ali…

Naime, portale i njihove vlasnike često ne zanima novinarstvo, jer pravi novinari koštaju. Puno lakše je angažirati priučene suradnike, “instant-novinare” koji ne trebaju znati ništa drugo nego prepisati neki tekst i dobro ga “strolati” putem društvenih mreža. Nekada ne trebaju jedno i drugo, dovoljno je znati samo prepisati, već će netko drugi odraditi umjesto njih ovo drugo primjerice tzv. comunity menadžeri koji objavljuju statuse kako bi privukli što više čitatelja na svoje portale putem društvenih mreža.

Iako mnogi portali beskrupulozno kradu tekstove, još gore od toga je da često pokušavaju sebe prikazati kao one bez kojih se danas ne može. Baš bi me zanimalo kako bi i koliko dugo preživjeli i najveći naši portali da kojim slučajem nemaju pristup portalima i vijestima koje proizvode redakcije tiskanih medija i televizije.

Kada se u takav zagađeni prostor u kojem svi misle da mogu biti novinari, najmanje postaje važno kada je vijest u pitanju odgovornost prema čitatelju, već clickbait, još ubacuju fake-news ili poluinformacije, onda nije čudno da glavne teme našeg društva koje trebaju istinsko preispitivanje postaju nezanimljive, jer je medijski prostor prezauzeti svime onime što je površno i važno samo na prvu loptu. Gdje se traži uglavnom svrstavanje: za ili protiv, dok analiza uopće više nije važna. Zatupljivanje masa i društva u potpunosti je uspjelo.

Međutim, milijuni novih čitatelja koji se pale na senzacionalizam doživljavaju ovaj proces potpuno obrnuto. Oni su konačno postali medijski konzumenti, više nisu medijski luzeri “jer ih ne zanima što pišu novine”, već aktivni igrači, sudionici i komentatori koji ne trebaju puno misliti i imati previše hrabrosti da bi se mogli izraziti. Bez obzira na kojoj to razini bilo.

Posljedice svega toga se već osjećaju, posebice kroz nestanak ozbiljnog, istraživačkog i analitičkog novinarstva, odnosno medija koji bi se njime bavili u našoj zemlji, a umjesto toga dobili smo nekvalitetno i neprofesionalno novinarstvo, koje često prati isključivo senzacionalizam.

U svom tom džumbusu koji se događa, još nam je samo falila najava naše Vlade kako će se i Hrvatska aktivnije uključiti u borbu protiv lažnih vijesti kojima je cilj zavarati javnost.

Tko će određivati što je lažna, a što prava vijest? Tko će biti arbitar koji će određivati što je lažna vijest, odnosno što je istina, a što ne? Novi partijski komesari, PR agencije ili možda ministarstvo istine?

Bilo bi vrlo opasno za demokraciju da se svaka kritika može prijaviti kao govor mržnje, kojeg bi se zaista trebao zakonski regulirati, jer kod nas nema kvalitetnog sukobljavanja mišljenja, pa se ljudi različitih svjetonazora i političkih orijentacija znaju verbalno sukobiti na najružniji mogući putem komentara ispod članaka. Međutim, nikako kroz zakon u kojem će stajati da u tako nešto spada i “sprečavanje širenja lažnih vijesti”.

Umjesto toga, puno važnije bi bilo da struka HND, ali i Vlada konačno pokrenu javnu diskusiju kako zaštiti tekstove iza kojih stoji istinski novinarski instinkt, znanje, znoj, trud i muka, kako se ne bi mogli nakon što izađu u matičnom mediju, razvlačiti i distribuirati po internetskim portalima i društvenim mrežama kako kome paše.

Najbolji zadnji primjer kako neki kvalitetan novinar može danas postati lovina po kojoj “kaka” svatko tko stigne na društvenim mrežama, samo zato jer je napisao napisao analitičan i kritički tekst je situacija u kojoj je hrvatski izbornik rukometne reprezentacije Lino Červar prozvao kolegu iz Jutarnjeg lista zbog komentara u kojem mu je on pojednostavljeno rečeno poručio “da je prošlo svršeno vrijeme”.

Srećom, Červar je ubrzo povukao “ručnu” i ispričao se novinaru, ali upravo ova situacija najbolje ocrtava situaciju i koliko je malo potrebno da oni koji su “za” ili “protiv” pokrenu javni linč kako bi uništili još malo onoga što je ostalo od pravog klasičnog novinarstva.

Ostavi komentar