Četiri godine je prošlo otkako nas je dobrano prodrmao potres u Petrinji, a sada, u slično vrijeme kao i tada, usred blagdana, vijest iz OŠ Prečko tjera suze na oči. Tragedija koja se dogodila u ovoj školi ponovno nas je podsjetila na krhkost života, ali i prstom ukazuje na ono što se godinama sustavno zanemarivalo – a to je sigurnost djece u školama.
Kako je moguće da se, nakon onakve tragedije u našem susjedstvu, poput masovnog ubojstva u OŠ Vladimira Ribnika, gdje je trinaestogodišnji učenik K. K. očevim pištoljem usmrtio zaštitara i devetero učenika, a teško ranio još petero školskih kolega i nastavnicu, nije razmišljalo o sigurnosti učenika? Nije li to bila pouka svima nama, bez obzira što se to dogodilo u Srbiji?
Ovaj stravičan incident iz Prečkog, gdje je 19-godišnji napadač nožem napao učiteljicu i učenike, a jedan sedmogodišnjak izgubio život, postavlja pitanje koliko smo kao društvo spremni učiniti da zaštitimo našu djecu. Zašto šutimo na sve nenormalno što se događa oko nas i onda to nenormalno u jednom trenutku postaje normalno?
Zašto šutimo kada vidimo da nešto ne valja?! Zašto? Zato jer je već došlo do toga da i kada ukazuješ na probleme počinju te šikanirati, počinju te praviti ludim i u krajnjem trenutku te proglase ludim. Opet ona luđakinja, što samo hoće od nas?! Eto zato, predugo šutimo, predugo se sve stavlja pod tepih. Nedavno sam čula i od jedne učiteljice koja je upozoravala na probleme u svojoj školi, u svojem sustavu, ali jednostavno sustav ju poklopi i ne događa se ništa.
Puno toga ne valja u našim školama, a ovo je sada bila samo kap koja je prelila čašu. Naši učenici su svi uzorna vladanja, a dobro znamo da to nije tako. Naši učenici svi dobivaju petice, a znamo da svi ne znaju za pet. Već od toga šaljemo krivu poruku djeci koja se jedanput moraju snaći u ozbiljnom svijetu. Kao što je rekao Mahatma Gandhi, budite promjena koju želite vidjeti u svijetu.
