Lidija Pöet. Prva talijanska odvjetnica. Struka ju je priznala tek kad je napunila 65. godinu iako je pravo diplomirala u roku, kao i njezini muške kolege. No Torino pred kraj 19. stoljeća još nije bio spreman za nju. Tamošnja odvjetnička komora sustavno je odbacivala njezine zahtjeve za upis u talijansku Odvjetničku komoru, a potom i sve žalbe koje je slala na te odluke.
Razlozi su bili sljedeći. Odvjetnička komora smatrala je da bi Lidija oskvrnula odvjetništvo kao struku jer je žena. Naime, odvjetništvo je do tada bio samo muški posao. Nadalje, navodili su da bi Lidija svojom pojavom, napose ženskom odjećom i frizurama, omalovažavala “čednost” pravne struke. Govorili su joj i da nema fizičke predispozicije da bude u odvjetništvu.
Ona je sve to stoički podnosila, no nikad se nije predala. Pisala je žalbu za žalbom, i na kraju uspjela u tome da ju muški svijet prizna. Ženu u odvjetništvu. Doduše, trebalo joj je za to nekoliko desetljeća.
U međuvremenu dok je pisala žalbu za žalbom nije odustajala od ljubavi prema pravu. Brusila je svoje odvjetničke vještine kod svojeg brata, odvjetnika, kojem je asistirala, a nešto kasnije i sama vodila slučajeve. Uvijek se zauzimala za one koje su bili pogrešno optuženi. Bile su to prostitutke, ondašnji anarhisti, novinari itd.
Zanimljivo je i to da ni njezini roditelji nisu podupirali da studira pravo, ali nije se dala. Otac je mislio da joj je mjesto uz majku u kuhinji. Poskrivečki je morala čitati bratovu literaturu. Kada je napokon diplomirala, odselila je od roditelja i pokušala sama, no njezina borba za emancipaciju trajala je cijeli život. Doživjela je 93 godine i nikad se nije udavala.
Iako možda zvuči pomalo romantičarski, Lidija nam nosi inspirativnu poruku koja i dandanas vrijedi. Nikad ne odustati od svojih ciljeva, ma koliko oni izgledali nedostižni.
