Vladajući čine kozmetičke ustupke stvarajući privid promjene

[layerslider id=”4″]

Koliko puta ima smisla ponavljati jedne te iste stvari? Toliko puta dok se ne nauče. Dakle, ovisi o učeniku. U zadnje vrijeme zaredalo se više gospodarskih skupova na kojima međimurski poduzetnici koji vode relevantne firme ponavljaju iz skupa u skup što bi država trebala učiniti kako bi stvari krenule nabolje.

Kažu da su oni sa svojim snagama došli do zida. Najbolniji je odljev radne snage, ali poslodavci upozoravaju da bez odricanja države možemo sve dati u plaće, ali onda nam neće ostati za razvoj. To je izbor između dva zla, a država misli da se stvari mogu riješiti same po sebi. A ne mogu.

Otkad smo članica EU, radnici idu tamo gdje je za njih bolje, a bez radnika ni najbolje ugovorene poslove nije moguće odraditi.

Posljedično, bez plaća nema potrošnje, a treba znati da se polovica državnog proračuna puni iz PDV-a. Lokalni proračuni pak ovise o porezu na dohodak (plaće). Većina građana  u tome vidi samo plaće gradonačelnika, načelnika i župana i njihove administracije, ali iz tih sredstva se financira i boravak djece u vrtićima, plaće teta, uređenje mjesta, stipendije, prijevoz i knjige školske djece i mnogi drugi programi za građane.

Dakle, ako nema firmi s puno zaposlenih, nema prihoda. Ako nema prihoda, nema ni kvalitete života, a tamo gdje nema kvalitete života, počinju velike migracije stanovništva. Tome nas uči sva dosadašnja povijest čovječanstva. Ljudi sele pješice, autobusima, avionima; ilegalno i legalno.

Gospodarstvenike naša vlast ne sluša, kao da govore zidu. Političari čine neke kozmetičke ustupke tako da se stvara privid da rade promjene, ali one su tako sitne da ih građani ne doživljavaju.

Ako mladi čovjek ne može riješiti stambeno pitanje zato što ulaženje u kreditni aranžman za stan znači da se osudio na životarenje u ostatku života, zašto bi ostao ovdje?

Naša politika za razliku od slovenske ne vodi računa ni o tome da minimalna plaća bude barem 20 posto iznad egzistencijalnog minimuma, jer oni koji rade puno radno vrijeme to zaslužuju. Daje im se barem minimum dostojanstva. Hrvatski političari o davanju dostojanstva rada ni ne razmišljaju, pa se pitamo koji je smisao života u Hrvatskoj?

Ova “velikodušnost” da dopuštaju polodavcima isplatu nagrada radnicima neoporezivo do 7500 kuna u njihovim očima izgleda kao da su  oni nešto dali. Ne, ništa oni nikome nisu dali. Sve ide iz džepa poslodavaca, pri čemu je najveći dobitnik državni proračun. Sve što će radnik eventualno dobiti više, završit će u potrošnji, a 25 posto od toga je PDV koji će završiti u proračunu. A kad se državi pojačano slijevaju prihodi, apetiti državnih korisnika rastu.

 

Ostavi komentar