Obični život se klati između težnje o neprocjenjivosti i bescjenja

[layerslider id=”4″]

Ljudski život nema cijenu, kako to plemenito i uzvišeno zvuči! Međutim, to je samo jedna strana medalje, a druga  strana te uzvišenosti je bescjenje ljudskog života čega smo svjedoci u raznim ekstremnim oblicima. Svakodnevni obični život je negdje u sredini između plemenite težnje i druge krajnosti bescjenja života čemu svjedočimo iz dana u dan gledajući živote razorene zvjerstvima, mučenjima i životnim uvjetima ispod egzistencijalnog minimuma i dostojanstva.

Životno klatno obično se klati iz jedne krajnosti u drugu. Tako se smo svjedoci događaja na ovom našem prostoru u kojem su ljudi godinama bili tretirani kao nepotrebni i suvišni zbog čega je život počeo istjecati iz Hrvatske. Ako tu nema cijenu, idu tamo gdje će je postići.

Tek kada su ljudi počeli nestajati i nedostajati, počeli su dobivati i na cijeni. Odjednom im se kao robi koja je rijetka polako počela dizati vrijednost.

Sada nam treba više male djece. A i sjetili su se oni koji kroje zakone da su i žene na porodiljnom financijski kažnjene jer zaposlenim ženama na porodiljnom padaju prihodi i u konačnici i mirovina. Mnoge žene iskusile su ne samo financijsku kaznu zbog odlaska na porodiljni nego i ponižavanja zbog toga jer su mala djeca češće bolesna pa izostaju s posla. Da ne govorimo kako ih se tjera da se osjećaju kao prijestupnice što će biti trudne, a traže posao ili da se unaprijed obvežu da određeno vrijeme neće roditi ako su se zaposlile. Kod određene sorte poslodavaca žene su u startu manje vrijedne.

Tako društvo istodobno očekuje da bi žene trebale rađati više, ali tako da ne budu trudne i da djeca ne budu mala. Neke bi najviše veselilo da kao u nekom znanstveno-fantastičnom hororu djeca rastu u inkubatorima, a kasnije se školuju u internatima, da ne remete društveni poredak, dok još nisu društveno efikasna.

Roboti će riješiti sve te probleme nadaju se neki. Međutim, kome bi onda trebali ljudi? Pogotovo ako roboti u nekoj budućnosti budu imali i emocije? Bit će sami sebi dovoljni.

Tako da život doista ima cijenu. Ne budu li ljudi cijenili druge ljude, klica nepoštovanja vodit će samouništenju.

A sjeme je proklijalo u običnoj ljudskoj pohlepi manjine koja pohlepu nameće kao jedino mjerilo vrijednosti u društvu. U takvom društvu onda nema mjesta za toplu ljudsku solidarnost, već se na marginu odbacuju svi oni koji su slabiji, stariji, nemoćniji, koji nisu dovoljno efikasni zbog toga što im je potrebna tuđa pomoć i njega.

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

49,208FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE